Preustroj gradske uprave u Rijeci — trideset godina SDP-ove vladavine i sad su došli ljudi s novom...

Tri desetljeća je dug period. Dovoljno dug da dijete rođeno u vrijeme prvog SDP-ovog mandata danas ima svoju djecu i gleda taj grad, iste probleme i ista obećanja koja su njegovi roditelji slušali. Dovoljno dug da se čovjek zapita nije li preustroj gradske uprave zapravo isto što i premještanje ležaljki na Titanicu — puno galame, nula promjene kursa, a ledenjak se već nazire.

HDZ Rijeka je podržao prijedlog. Naravno. Jer svako drugačije glasovanje bi značilo podršku modelu koji su SDP i njegovi patuljasti politički partneri gradili gotovo trideset godina. To je kao da kažeš: "Nećemo braniti sustav koji je desetljećima hranio našu oporbu, ali ćemo ga rado preurediti da i mi dobijemo svoj komad kolača." Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je politika u svom najčišćem obliku — igra fotelja u kojoj građani Rijeke glume publiku koja plaća ulaznicu, ali nema pravo glasa o repertoaru.

Preustroj gradske uprave zvuči kao nešto što su napravili ljudi koji su pročitali jednu knjigu o menadžmentu iz devedesetih i zaključili da je reorganizacija rješenje za sve. Ako je problem korupcija — reorganiziraj. Ako je problem neefikasnost — reorganiziraj. Ako je problem da ti grad izgleda kao da ga je dizajnirao čovjek koji je zadnji put vidio urbanizam na slici iz srednje škole — reorganiziraj. Kao da preslagivanje kutija na polici rješava činjenicu da su kutije prazne.

A što je zapravo problem Rijeke? Nije nedostatak preustroja. Rijeka ima problem s vizijom. S planom. S osjećajem da netko zna što radi. Grad koji je izgubio svoju industrijsku bazu, pa pokušao postati turistička destinacija, pa kulturni centar, pa tech hub, pa opet nešto peto — grad koji se definira kroz ono što nije, umjesto kroz ono što jest. I sad će preustroj riješiti sve.

Koji kurac.

Postavlja se pitanje koje nitko ne postavlja na sjednicama Gradskog vijeća: zašto je potrebno trideset godina da se shvati da model ne radi? I zašto je rješenje uvijek isto — nova struktura, taj ljudi, ista logika, samo drugačiji natpis na vratima? Jer u hrvatskoj politici, preustroj nikad nije značio promjenu načina razmišljanja. Preustroj je uvijek značio: "Dajte nam još malo vremena, još malo novca, još jedan mandat, i sve ćemo srediti." A onda prođe trideset godina, i taj ljudi, s istim argumentima, prodaju istu priču novoj generaciji koja je premlada da se sjeća prethodnih obećanja.

HDZ podržava preustroj jer im je to jedina šansa da kažu "mi smo nešto napravili" bez da išta stvarno naprave. SDP se brani jer im je postojeći model jedino što znaju. I oboje zaboravljaju jednu malu činjenicu: građani Rijeke ne žive u modelu. Oni žive u gradu. U gradu gdje parking košta kao u centru Milana, gdje se komunalna infrastruktura raspada brže nego što se obećanja daju, i gdje je jedina konstanta u posljednjih trideset godina sposobnost političara da budu iznenađeni vlastitim neuspjehom.

Preustroj gradske uprave je kao da premještaš namještaj u kući koja gori. Možeš stol staviti na mjesto kauča, ali vatra i dalje guta zidove. I dok se političari svađaju oko toga tko će sjediti na kojem stolcu, grad izgara. Ne doslovno, naravno — Rijeka nije u plamenu. Ali u metaforičkom smislu, da. Gori od sporosti, birokracije, nedostatka ambicije i kronične navike da se problemi rješavaju tako što ih se nazove drugim imenom.

Jer najveći problem Rijeke nije SDP. Nije HDZ. Nije ni preustroj. Najveći problem Rijeke je uvjerenje da se problemi rješavaju preslagivanjem stolica na palubi dok brod tone. I dok se političke stranke bore za fotelje, građani Rijeke nastavljaju živjeti u gradu koji je mogao biti puno više od onoga što jest — da je netko ikad imao hrabrosti reći: "Ovo ne radi, trebamo krenuti ispočetka."

Ali ne. Lakše je podržati preustroj. Lakše je reći "stara uprava mora otići u povijest". Lakše je prodavati promjenu koja ne mijenja ništa, nego priznati da je problem dublji od strukture. Da je problem u kulturi. U navici. U uvjerenju da je politika igra u kojoj građani nisu igrači, nego samo ploča na kojoj se igra.

Rijeka će preživjeti i ovaj preustroj. Kao što je preživjela sve prethodne. Ali pitanje nije hoće li preživjeti. Pitanje je hoće li ikad živjeti. Hoće li biti grad koji ne samo da mijenja strukturu, nego mijenja i način razmišljanja. Hoće li političari ikad shvatiti da građani ne trebaju preustroj — trebaju grad koji funkcionira. Trebaju parking koji nije cijena kredita. Trebaju čiste ulice. Trebaju osjećaj da netko brine o mjestu u kojem žive.

A dok se to ne dogodi, preustroj je samo još jedan članak u novinama. Još jedna vijest koju ćemo sutra zaboraviti. Još jedan dokaz da je jedina konstanta u riječkoj politici sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr