Prijava je stigla prije nekoliko dana

Pedeset godina u IT-u, dvadeset u regionalnom biznisu, petnaest u javnom sektoru — naučio sam jednu stvar: sustavi ne pucaju odjednom. Pucaju polako, tiho, kroz prijave koje nitko ne pročita, kroz mejlove koji ostanu u sandučiću "na čekanju", kroz sastanke na kojima se dogovori da će se "još jednom provjeriti". I svaki put kad netko kaže "radili smo na tom postupku, ali ga nismo dovršili", to je isto što i reći "znali smo, ali nam se nije dalo". Jer u svijetu u kojem je prijava protiv čovjeka koji će ubiti stigla danima prije — nedovršeni postupak nije administrativni propust. To je smrtna presuda napisana rukom birokracije.

Sjećam se 1996. godine, Kvarner Net, prvi ISP u regiji. Imali smo jedan server, jedan kabel i beskonačnu količinu optimizma. I naučio sam tada da je u tech industriji najopasnija stvar na svijetu "još malo". Još malo testiranja, još malo čekanja, još malo dok ne stigne odobrenje. Ali ovdje nije riječ o serveru koji će pasti. Ovdje je riječ o ljudskom životu. I "još malo" je koštalo čovjeka života. Koji kurac.

A najgore od svega? Ovo nije izolirani slučaj. Ovo je simptom. Pogledaj bilo koju instituciju u ovoj zemlji — policiju, pravosuđe, zdravstvo, školstvo. taj pattern. Prijave se gomilaju, postupci traju, rokovi se produžuju, i na kraju uvijek ista priča: "radili smo, ali nismo stigli". Kao da je vrijeme nešto što se može nadoknaditi. Kao da je smrt nešto što se može odgoditi.

Ako netko misli da je ovo samo o policiji, neka razmisli. Ovo je o sustavu koji je izgradio kulturu čekanja. Kultura u kojoj je "hitno" isto što i "kad stignemo". Kultura u kojoj je prijava papir koji se prebacuje s desna na lijevo dok netko ne umre. I dok svi pametuju o reformama, o novim zakonima, o boljoj organizaciji — nitko ne postavlja jednostavno pitanje: zašto je netko tko je prijavio opasnost prije nekoliko dana morao gledati kako se ništa ne događa?

Jer odgovor je jednostavan. Jer je sustav dizajniran da ne reagira. Dizajniran je da čeka. Dizajniran je da odgađa. Dizajniran je da na kraju kaže: "žao nam je, nismo stigli". I to je najgora stvar od svega — to nije greška. To je značajka.

U tech industriji to zovemo "technical debt". Kad nagomilaš toliko malih propusta, toliko neodgovorenih pitanja, toliko nepopravljenih bugova, da na kraju cijeli sustav pukne. I onda svi gledaju u ruševine i pitaju se što je pošlo po zlu. A odgovor je: sve. Pošlo je po zlu svaki put kad je netko rekao "proći će", svaki put kad je netko odlučio da je brže čekati nego reagirati, svaki put kad je netko zakopao prijavu u ladicu.

Ovo nije kolumna o ubojstvu. Ovo je kolumna o sustavu koji ubija polako, tiho, kroz tisuće malih neodgovornosti. I dok svi traže krivca, dok traže motiv, dok analiziraju pištolj i metke — nitko ne gleda u onaj papir koji je stigao prije nekoliko dana. Papir koji je mogao spasiti život. Papir koji je ostao nepročitan.

I tako će biti i sljedeći put. I opet. I opet. Dok ne shvatimo da je najveća opasnost za ovu zemlju — ne u kriminalu, ne u korupciji, ne u lošim ljudima. Najveća opasnost je u kulturi koja kaže: "stići ćemo". Jer stići neće. Nikad ne stiže.

Izvor: riportal.net.hr