Primalje su dobile čestitku

Jer primalje su te koje svojim znanjem, stručnošću i toplinom stvaraju sigurno okruženje, kako stoji u priopćenju. One su te koje primaju u ruke tek rođeno dijete, koje smiruju rodilju kad sve ide po krivu, koje znaju kad treba intervenirati, a kad samo stajati i šutjeti. One su te koje rade noćne smjene, vikende, blagdane, za plaću koja je u najboljem slučaju pristojna, a u najgorem — pa, recimo da se ne isplati ni spominjati. I onda im KBC pošalje čestitku. Kao da je to dovoljno.

Nije. Nije dovoljno i nikad neće biti.

Problem nije u čestitki. Problem je u tome što čestitka često zamjenjuje ono što bi trebalo biti — konkretne mjere, bolje uvjete rada, veće plaće, više poštovanja u svakodnevnom funkcioniranju sustava. Čestitka je jeftina. Košta pet minuta vremena nekog službenika za odnose s javnošću i nekoliko klikova mišem. A primalje su te koje svaki dan plaćaju svojim zdravljem, živcima i privatnim životom. Razlika je, kao što bi rekao svatko tko je ikad radio u sustavu, između riječi i djela.

I ne radi se samo o KBC-u Rijeka. Iste čestitke stižu iz svih bolnica, iz ministarstava, iz lokalnih zajednica. Svake godine ista priča: primalje su heroji, primalje su stup društva, primalje su neprocjenjive. I svake godine, nakon što se čestitke arhiviraju, one se vraćaju na iste odjele, s istim brojem kreveta, istim brojem pacijentica, istim brojem smjena i istim osjećajem da ih nitko zapravo ne vidi. Da su samo brojke u statistikama poroda.

A statistike su, eto, impresivne. U Hrvatskoj se godišnje rodi otprilike 35 tisuća djece. Svako od njih, u prvim trenucima života, prođe kroz ruke primalje. Svaka porodilja, bez obzira na to je li porod bio lagan ili kompliciran, oslanja se na njihovu procjenu, njihovu mirnoću, njihovu sposobnost da prepoznaju kad nešto nije u redu. To nije posao koji se može naučiti iz knjige. To je posao koji se uči u praksi, u tri ujutro, kad su svi umorni, kad aparati pokazuju nešto čudno, a jedino što imaš je vlastita intuicija i godine iskustva.

I za taj posao dobiješ čestitku. Jednom godišnje.

Koji kurac.

Naravno, nije samo do KBC-a. Sustav zdravstva u Hrvatskoj je takav kakav je — kronično nedovoljno financiran, birokratski ukočen, s ljudima koji su često heroji unatoč sustavu, a ne zahvaljujući njemu. Primalje su samo jedan od simptoma. Isto vrijedi i za medicinske sestre, za liječnike u hitnoj, za tehničare koji voze vozila hitne pomoći. Svi oni rade u uvjetima koji bi u normalnom svijetu izazvali sindikat, štrajk i medijsku hajku. Ali u Hrvatskoj? Dobiju čestitku. I to je to.

Jer čestitka ne košta ništa. Ne zahtijeva promjenu proračuna, ne zahtijeva reorganizaciju radnog vremena, ne zahtijeva dodatno zapošljavanje. Čestitka je savršen alat za institucije koje žele izgledati kao da im je stalo, a da pritom ne moraju ništa promijeniti. I to je ono što je najgore. Jer primalje ne trebaju čestitku. One trebaju više kolegica na odjelu da ne bi radile dvostruke smjene. One trebaju plaću koja odražava odgovornost koju nose. One trebaju da ih se pita za mišljenje kad se donose odluke o organizaciji rada. One trebaju da ih se tretira kao profesionalce, a ne kao uslužno osoblje koje se pohvali jednom godišnje.

I dok ovo pišem, sjetim se jedne stvari iz devedesetih, kad sam postavljao prve servere za Kvarner Net. Sjetim se kako je izgledalo kad netko tko nema pojma o tehnologiji dođe i kaže: "Super, bravo, odradili ste posao", a ti znaš da si proveo tri noći spajajući kablove i rješavajući probleme koje su stvorili ljudi koji su trebali znati bolje. Pohvala bez razumijevanja. Čestitka bez konkretne podrške. Isto sranje, druga industrija.

Ista dinamika vrijedi i za primalje. One su te koje su stručnjaci. One su te koje znaju što rade. I one su te koje su, na kraju krajeva, najmanje plaćene i najmanje poštovane u hijerarhiji bolničkog sustava. A bez njih, cijeli porodnički odjel se raspada. Bez njih, nema sigurnog poroda. Bez njih, nema onog prvog trenutka kad majka uzme dijete u ruke i osjeti olakšanje. One su te koje to omogućavaju. I za to dobiju čestitku.

Ako je to najbolje što institucija može ponuditi, onda neka bar prestanu s tom farsom. Neka pošalju čestitku u kojoj piše: "Hvala vam što radite posao koji mi ne želimo raditi, za plaću koju ne bismo prihvatili, u uvjetima koje ne bismo tolerirali." To bi bilo iskreno. Ovo što šalju sada je samo još jedan komad papira koji će završiti u ladicama, pored prošlogodišnje čestitke i one od prije dvije godine.

I tako svake godine. Ista čestitka. taj problemi. Ista tišina.

Izvor: riportal.net.hr