Profesorica iz Matulja na Županijskkoj skupštini

Četiri mjeseca, sedamnaest sjednica školskog odbora i jedna županijska skupština kasnije, matematički primjer iz Osnovne škole „Dr. Andrija Mohorovičić“ u Matuljima postao je politički zadatak za koji rješenje ne postoji u udžbeniku. Tijekom aktualnog sata, vijećnik je otvorio pitanje otkazivanja ugovora profesorici matematike, spomenuo interes javnosti i zabrinutost roditelja, a župan je odgovorio nečim što je vjerojatno zvučalo kao odgovor ako ga slušaš s dovoljno distance i zatvorenih očiju. I eto nas — lokalna zajednica koja ne razumije zašto im je dijete ostalo bez profesorice, političari koji ne razumiju zašto ih netko uopće pita, i sustav koji funkcionira savršeno sve dok nitko ne postavlja pitanja.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Ovo je klasični primjer onoga što u IT forenzici zovemo "greška na razini sloja 8" — problem nije u kodu, hardveru ili mreži, nego u ljudima koji su trebali donijeti odluku pa su umjesto toga otvorili proceduru. Jer procedura je uvijek bolja od odluke. Ako procedura traje dovoljno dugo, zaboravi se zašto je uopće započela. Ako se zaboravi, možeš je zatvoriti bez ikakvog rješenja. Ako je zatvoriš bez rješenja, svi su sretni — osim djeteta koje ne razumije zašto više nema profesoricu koja ga je naučila da je minus puta minus jednako plus, što je, nažalost, jedina istina koju će izvući iz cijele priče.

Županijska skupština raspravlja o ugovoru jedne profesorice. Nije o proračunu za obrazovanje. Nije o sistematizaciji radnih mjesta. Nije o strategiji zadržavanja nastavnog kadra u regiji koja gubi mlade ljude brzinom kojom bi se i riječki vjetar začudio. O jednoj ženi. I njenom ugovoru. I petljanju koje je naraslo do točke u kojoj su se uključili političari, novinari i roditelji, dok je osnovni problem vjerojatno negdje u nekoj email korespondenciji između ravnatelja i učiteljskog vijeća, u kojoj se nitko nije sjetio da bi trebao — eto, glupo zvuči — normalno porazgovarati s čovjekom prije nego što mu pošalje otkaz.

Ako si ikad radio u školi, firmi ili bilo kojoj organizaciji koja ima više od tri zaposlena, znaš kako to ide. Netko napravi grešku. Netko drugi ne želi ispasti loš pa je ne korigira. Treći odluči da je bolje ne miješati se. Četvrti napiše dopis. Peti ga pošalje. I za tri mjeseca, ono što je bilo nesporazum postalo je procedura, ono što je bila procedura postalo je pravilo, ono što je bilo pravilo postalo je neupitno. I sad ti vijećnik stoji na skupštini i pita župana što se dogodilo, a župan gleda u papire i vidi da je sve po propisu — jer propis je ono što je ostalo nakon što je nestala svaka ljudska mjera.

Jebote, pa čovjek je prije trideset godina pokretao ISP u Rijeci. Znam kako izgleda kad procedura pojede odluku. Vidio sam firme koje su imale sedam razina menadžmenta za odluku o kupnji novih miševa. Vidio sam sustave u kojima je bilo lakše pustiti da stvar propadne nego priznati da si pogriješio. I vidio sam škole — jebeno puno škola — u kojima se ista stvar događa svake godine, samo s drugim imenom i drugom profesoricom.

Jer obrazovni sustav u Hrvatskoj nije dizajniran da bude efikasan. Dizajniran je da bude otporan na promjene. Dizajniran je da apsorbira udarce, preživi kritike i izađe na kraju mandata s istim brojem zaposlenih i istim brojem neriješenih slučajeva. Svaki otkaz, svaka premještaj, svaka odluka o rasporedu sati prolazi kroz filtere koji su postavljeni tako da onemoguće bilo kakvu brzu akciju — ali i bilo kakvu brzu pravdu.

A roditelji? Oni su uvijek zadnji koji saznaju. I uvijek prvi koji su ljuti. Jer njihovo dijete dolazi kući i kaže: "Nema više profesorice iz matematike." I roditelj pita: "Zašto?" I dijete kaže: "Ne znam." I roditelj zove školu. I škola kaže: "Procedura." I roditelj zove novine. I novine napišu članak. I vijećnik postavi pitanje. I župan odgovori. I svi su odradili svoj posao. Samo dijete i dalje ne zna tko će ga naučiti razlomke.

Pedeset godina nakon što je netko shvatio da obrazovanje nije samo prenošenje informacija nego i izgradnja odnosa, došli smo do točke u kojoj se sudbina jednog ugovora rješava na županijskoj skupštini. I to nas ne začuđuje. To nas ne ljuti. To nam je normalno. Jer navikli smo da sustav ne funkcionira, pa smo prestali očekivati da bi mogao.

A mogao bi. Trebao bi. Ali za to bi netko morao sjesti za stol, pogledati drugog čovjeka u oči i reći: "Ovo smo zajebali. Ispravimo to." Umjesto toga, idemo na skupštinu. Raspravljamo. Glumimo da rješavamo. I sutra je opet taj kurac, samo s drugom profesoricom i drugom školom.

Jedina konstanta u hrvatskom obrazovnom sustavu je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr