Prometna nesreća na zaobilaznici: tko je kriv, a tko samo statistički broj

Trzaj. Zvuk lomljenja metala. Zatim tišina, pa jauk, pa vriska, pa sirene. I na kraju, suhoparna policijska vijest: 36-godišnja žena teško ozlijeđena nakon što je 60-godišnji vozač kombija udario u kolonu na riječkoj zaobilaznici. Standardna procedura. Standardna drama. Standardna podjela uloga: jedan krivac, jedna žrtva, tridesetak svjedoka koji će sutra zaboraviti što su vidjeli, i tisuće ljudi koji će se sutra voziti istom cestom uvjereni da se to njima ne može dogoditi.

Jer eto, nije prilagodio brzinu. Čarobna fraza koja u hrvatskom pravnom sustavu pokriva sve od "nije stigao stisnuti kočnicu" do "gledao je u mobitel i nije ni primijetio da se promet zaustavio". Iza tunela Katarina, izlazak na svjetlo dana, možda ga je zaslijepilo sunce, možda mu je pala kava u krilo, možda je mislio na rate kredita ili na kćer koja mu ne javlja otkad se odselila. Tko zna. I koga briga.

Jer u tom trenutku, fizika je preuzela kontrolu. Ne brzina, ne namjera, ne etika — čista, hladna fizika. Masa kombija puta brzina kvadrirana. To je jedini zakon koji se poštuje na cesti. Ne prometni propisi, ne ljudski životi, ne molbe i suze. Zakon kinetičke energije je neumoljiv: ono što se pokreće, mora se i zaustaviti. Ako se ne zaustavi na vrijeme, zaustavit će se na nečijem prtljažniku. Na nečijim leđima. Na nečijem životu.

I sad će netko reći: pa to je nesreća, može se dogoditi svakome. Naravno da može. I zato postoje sigurnosne trake, airbagovi, zone gužvanja, ABS, ESP, i čitava industrija koja zarađuje na ljudskom strahu od vlastite smrtnosti. Ali industrija ne može spriječiti ono što se događa u glavi vozača. Ne postoji senzor koji mjeri umor. Ne postoji algoritam koji detektira "danas mi se stvarno ne vozi, ali moram jer imam posao i obitelj i kredit". Ne postoji aplikacija koja će te zaustaviti prije nego što napraviš glupost koja će uništiti dva života — tvoj i nečiji tuđi.

Pedeset tisuća ljudi dnevno prođe kroz tunel Katarina. Svako jutro, svako poslijepodne, svaku noć. I svaki od tih pedeset tisuća ljudi u nekom trenutku pomisli: "Samo još malo, samo da stignem, samo da se vratim kući." I svaki od njih vjeruje da je iznimka. Da se pravilo ne odnosi na njih. Da je onaj tko je jučer skrivio nesreću bio pijan, drogiran, star, mlad, neiskusan, nesposoban — bilo što osim običnog čovjeka koji je u krivom trenutku napravio krivu procjenu.

A istina je gora. Istina je da si ti, dok čitaš ovo, vjerojatno već danas napravio pet stvari koje bi mogle dovesti do iste vijesti. Pogledao si u mobitel dok si stajao na semaforu. Pritisnuo si gas malo jače jer ti se žurilo. Nisi provjerio tlak u gumama. Voziš s rezervnom gumom koja čeka zamjenu već tri mjeseca. Znaš da su ti kočnice "malo čudne", ali ćeš ih promijeniti "idući tjedan". Idući tjedan. Idući tjedan je groblje dobrih namjera.

I zato, kad čitam vijest o 36-godišnjoj ženi koja je teško ozlijeđena jer netko nije prilagodio brzinu, da je cijela priča zapravo o nama. O društvu koje je normaliziralo rizik do te mjere da je nesreća postala samo pitanje vremena, a ne pitanje izbora. O sustavu koji kažnjava posljedicu, ali ignorira uzrok. O kulturi koja veliča brzinu, efikasnost, multitasking, a onda se čudi kad se sve to skupa raspadne u betonskom tunelu.

I dok će policija napisati izvještaj, osiguranje isplatiti odštetu, a sudac izreći kaznu, jedno će ostati nepromijenjeno: sutra će taj kombi, taj vozač, ista cesta, taj tunel, taj umor, ista žurba, ista nepažnja — čekati svoj red. I čekati svoju žrtvu. Jer nesreće nisu iznimke. Nesreće su logičan zaključak sustava koji je dizajniran tako da proizvodi nesreće.

Jebote, koliko još tunela moramo proći prije nego shvatimo da je jedina stvar koju trebamo prilagoditi — naša vlastita glava?

Izvor: fiuman.hr