Rab 32.8, Senj 32.4, Rijeka 31.9. Brojke koje bi u normalnom svijetu značile da je negdje pokvaren...

Trideset i dvije celzija u svibnju nije vrućina, to je dijagnoza. Pacijent se zove Kvarner, simptomi su crvena koža i kolektivna amnezija oko toga što je proljeće nekad bilo — ono vrijeme kad si nosio jaknu ujutro i skidao je u podne, a ne trenutak kad izađeš iz kuće u 7 ujutro i osjetiš da ti se koža počinje pržiti dok čekaš da se kava skuha. Državni hidrometeorološki zavod je najavio iznadprosječno toplo vrijeme, što je način da se kaže "pripremite se na pakao, ali nemojte paničariti jer smo to već najavili pa sad nije naš problem".

Najzabavniji dio cijele priče je anticiklona pozicionirana u zapadnoj Europi koja, prema prognozama, gura topli zrak s juga preko Pirenejskog poluotoka ravno prema nama. To je kao kad ti susjed preko puta upali roštilj pa ti cijeli stan zamiriše na dim i meso, samo što ovdje susjed nije preko puta nego na drugom kraju kontinenta, a umjesto mirisa dobiješ osjećaj da ti pluća rade na recirkulaciju. I dok se Francuzi i Španjolci spremaju na svoje redovno ljetno prženje, mi smo dobili ulogu statista u filmu koji nismo tražili — gledamo kako temperatura raste i osjećamo se kao da smo u čekaonici kod zubara koji je otišao na ručak i zaboravio se vratiti.

Postavlja se pitanje koje nitko ne postavlja, a trebao bi — ako je ovaj svibanj ovako topao, što će biti u kolovozu? Neće biti ništa spektakularno, bit će točno ono što prognoze već godinama govore, a svi ignoriraju jer je lakše kupiti klimu na kredit nego promijeniti naviku. Hrvatska ima jednu od najviših stopa vlasništva klima uređaja po glavi stanovnika u Europi, što je direktna posljedica činjenice da naše zgrade izgledaju kao da su građene od stiropora i dobre volje, a ne od materijala koji zadržava hladnoću duže od pet minuta.

I sad dolazimo do dijela koji boli — sve ovo je predvidljivo, izračunljivo i potpuno ignorirano na razini bilo kakvog ozbiljnog planiranja. Gradovi na Kvarneru su danas bili među najtoplijima u državi, ali pitanje nije zašto je vruće, pitanje je što smo napravili zadnjih dvadeset godina da se pripremimo na ovaj scenarij. Odgovor je — nismo napravili ništa, osim što smo instalirali još klima uređaja i povećali potrošnju struje koja ionako dolazi iz termoelektrana koje dodatno zagrijavaju planet. Genijalno. Kao da gasiš požar benzinom jer ti je voda predaleko.

Najgore od svega je što ova vrućina neće proći za tjedan dana. Neće proći ni za mjesec. Ovo je novi normalni, a mi se ponašamo kao da je riječ o iznenadnom napadu vrućice koju ćemo preboljeti s malo vode i hlada. Anticiklona će se pomaknuti, temperature će pasti za par stupnjeva, ali trend je jasan kao dan — svake godine će biti gore, a mi ćemo svake godine biti jednako iznenađeni. Kao onaj lik koji svaki put kad udari glavom u zid kaže "au" i nastavi hodati istim smjerom.

I dok se Rab, Senj i Rijeka bore s temperaturama koje bi u normalnom svijetu bile rezervirane za srpanj na jugu Španjolske, negdje u Zagrebu netko sastavlja izvještaj o klimatskim promjenama koji će završiti u ladici s natpisom "pročitat ćemo kad stignemo". A nećemo stići nikad, jer uvijek ima važnijih stvari — proračun, izbori, turistička sezona. Klima može pričekati, zar ne? Samo što ne može. Ona ne čeka. Ona dolazi točno na vrijeme, svaki put, sve jača i sve skuplja.

I tako smo opet tu. Termometri pokazuju 32.8, a mi gledamo u njih kao da su pokvareni, umjesto da shvatimo da su jedini ispravni uređaji u ovoj priči. Jedina konstanta u cijeloj ovoj vrućini je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim. Svibanj je topao — tko bi rekao. Sljedeće godine će biti još topliji, i opet ćemo biti iznenađeni. I tako u krug, dok se ne rastopimo.

Izvor: riportal.net.hr