Rat kroz rod i tijelo

Sedam filmskih večeri u Rijeci koje propituju remilitarizacijske trendove. Znači, netko je odlučio da je 2026. pravi trenutak za razgovor o ratu kroz prizmu roda i tijela, dok se u stvarnom svijetu oružje prodaje brže nego kruh, a političari su u stanju permanentne predizborne kampanje koja uključuje sve osim istine.

Centar za ženske studije pri Filozofskom fakultetu u Rijeci, u sklopu ciklusa Kino učionica, organizira drugi od sedam susreta u Klubu Palach. Tema je analiza rata kroz rod i tijelo. Zvuči kao tema za koju bi u normalnoj državi trebalo biti mjesta na svakom fakultetu, svakoj televiziji, svakoj kavanskoj raspravi — ali živimo u Hrvatskoj gdje se o ratu još uvijek govori isključivo kroz žrtve, heroje i one koji su "bili tamo", dok se strukturni mehanizmi koji rat omogućavaju uredno preskaču kao da su nešto sramotno.

Nije sramotno. Sramotno je što o tome ne pričamo dok nam djeca uče povijest iz udžbenika koji rat opisuju kao prirodnu katastrofu, a ne kao svjesni izbor političkih elita koje su odlučile da je oružje isplativije od obrazovanja.

Remilitarizacijski trendovi nisu apstraktni. Oni imaju konkretne posljedice na tijela — muška tijela koja se šalju na frontu, ženska tijela koja postaju logistika rata, transrodna tijela koja sustav ignorira dok ne zatrebaju kao statistika. I zato je ovaj ciklus važan, ne zato što je intelektualno zanimljiv, nego zato što postavlja pitanje koje nitko ne želi čuti: kome služi rat?

Rat ne služi ljudima. Rat služi industriji. Industriji oružja, industriji obnove, industriji medija koji od ratnog izvještavanja prave show. Rat služi političarima koji na krizama grade karijere. Rat služi onima koji prodaju sigurnost u svijetu koji su sami učinili nesigurnim.

A analiza kroz rod i tijelo otkriva nešto što klasična politička analiza uredno preskače: rat nije spolno neutralan. Rat ima rod. I taj rod je uvijek muški kad se radi o odlučivanju, a ženski kad se radi o posljedicama.

Pogledajte bilo koji rat u posljednjih sto godina. Muškarci donose odluke u sobama bez prozora, muškarci potpisuju sporazume na tepisima koji su skuplji od kuća koje će biti srušene, muškarci drže presice na kojima objašnjavaju zašto je "mirna" opcija zapravo kapitulacija. I dok oni pričaju, žene skupljaju tijela s ulica, organiziraju logistiku za preživljavanje, pokušavaju održati normalnost u svijetu koji je poludio.

I zato je ovaj ciklus u Rijeci važan. Ne zato što će promijeniti svijet — neće, jer svijet se mijenja samo kad novac prestane dolaziti — nego zato što stvara prostor za razgovor koji mainstream mediji sistematski izbjegavaju.

Mediji vole rat. Rat prodaje. Rat donosi gledanost, klikove, reklame za automobile i osiguranja. Ali mediji ne vole analizu rata. Ne vole pitanja o tome tko profitira, čija tijela stradavaju, koji mehanizmi omogućavaju da se rat normalizira do te mjere da postane dio svakodnevice.

I zato je ovaj ciklus subverzivan. U najboljem smislu te riječi.

Sedam susreta. Sedam prilika da se postavi pitanje koje nitko ne želi čuti. Sedam prilika da se razotkrije mehanizam koji rat čini mogućim.

Pitanje je samo koliko će ljudi doći. Jer u Rijeci, kao i u ostatku Hrvatske, ljudi su umorni. Umorni od rata, umorni od politike, umorni od kriza koje nikad ne prestaju. I zato je lakše ostati doma, pogledati seriju, popiti pivo, pretvarati se da se ništa ne događa.

Ali događa se. U Ukrajini, u Gazi, u Sudanu, u Mjanmaru, u deset drugih mjesta o kojima ne čujete jer nisu dovoljno medijski atraktivna. Događa se i u Hrvatskoj, u obliku militarizacije policije, glorifikacije Domovinskog rata, širenja narativa da je rat prirodno stanje stvari.

Nije. Rat je izbor. I što prije to shvatimo, prije ćemo moći birati nešto drugo.

Centar za ženske studije u Rijeci nudi prostor za taj razgovor. Hoće li ga netko iskoristiti, ovisi o nama.

Izvor: riportal.net.hr