Ravna Gora, prezentacija sportova, i djeca koja kroz igru upoznaju discipline — zvuči kao idilična...

Četrdeset godina kasnije, u zemlji koja je rodila sjajne sportaše, a istovremeno sustavno uništava infrastrukturu koja ih stvara, netko se sjetio da bi djecu trebalo upoznati s činjenicom da postoji više od nogometa i instagrama. Bravo. Ali pitanje je: zašto je to uopće potrebno? Zašto djeca u 2024. godini trebaju prezentaciju sportova u školi, umjesto da ih jednostavno žive u dvorištu, na igralištu, u sportskoj dvorani koja ne miriše na plijesan i očaj?

Jer, jebote, sve je postalo program. Projekt. Manifestacija. Prezentacija. Riječi koje mirišu na uredski zrak i PowerPoint prezentacije, a ne na znoj i adrenalin. Europska regija sporta zvuči kao brending koji bi netko naplatio milijune eura, dok u stvarnosti djeca dobivaju jedan poslijepodne da vide što znači baciti loptu u koš ili povući mač iz korica.

Nije da je loše. Nije. Bolje išta nego ništa. Ali podsjeća na onu staru foru: imamo najbolju medicinu na svijetu, ali ljudi umiru jer nemaju pristup liječniku. Imamo Europsku regiju sporta, ali djeca u Ravnoj Gori vjerojatno nemaju teretanu koja nije izgrađena prije Domovinskog rata.

I tu dolazimo do srži problema. Prezentacija sportova je simptom, a ne rješenje. Simptom sustava koji je zakazao u osnovnoj funkciji: stvaranju uvjeta za normalan, zdrav život djece. Umjesto da im svaki dan bude ispunjen kretanjem, igrom, natjecanjem — mi im organiziramo događaj. Kao da je sport egzotična aktivnost koju treba posebno uvesti, kao novi predmet u školi.

A najgore od svega? Nitko neće reći istinu. Nitko neće priznati da su desetljeća zanemarivanja sportske infrastrukture, ukidanja školskih sportskih društava, pretvaranja dvorana u parkirališta i skladišta — dovela do toga da danas imamo generaciju djece koja misli da je sport nešto što se gleda na TV-u, a ne radi.

Ne, umjesto toga, svi će se slikati. Rukovati. Reći kako je ovo važan korak. Kako se mlade generacije potiču. Kako je ovo samo početak. A sutra? Sutra će netko drugi organizirati novu prezentaciju, u drugoj školi, s istim fotkama, istim frazama, istim ništavilom.

Jer, pas mater, lakše je organizirati jedan događaj nego promijeniti sustav. Lakše je potrošiti budžet na manifestaciju nego na održavanje dvorane koja se ruši. Lakše je napraviti dojam nego napraviti promjenu.

I djeca to osjete. Oni nisu glupi. Oni vide da je ovo iznimka, a ne pravilo. Da je jedan dan u godini kad im netko pokaže da postoji sport izvan FIFA-e na PlayStationu. I onda se vrate u svoju svakodnevicu, u kojoj je najveći sportski događaj — izbjegavanje nastave tjelesnog jer je dvorana hladna, ili nema termina, ili je profesor na bolovanju.

Neka. Neka bude ova prezentacija. Neka djeca vide mačevanje, judo, rukomet. Neka se nasmiju i znoje i uživaju. To je dobro. To je ljudski. Ali nemojmo se zavaravati da smo time išta riješili.

Riješili bismo kad bi svako dijete u Hrvatskoj imalo pristup sportskoj dvorani u roku od pet minuta hoda od kuće. Kad bi školska sportska društva imala budžet veći od džeparca. Kad bi nastava tjelesnog bila ozbiljna, a ne odrađivanje. Kad bi roditelji imali vremena i energije da s djecom izađu van, umjesto da ih ostave pred ekranom jer su umorni od posla koji ih ne ispunjava.

Ali to je druga priča. Ovo je priča o Ravnoj Gori, prezentaciji sportova, i jednoj lijepoj ideji koja će, kao i mnoge prije nje, ostati upravo to — ideja. Lijepa, topla, ali kratkotrajna. Kao iskra u mraku. Koja ugasi, i mrak ostane.

I tako će djeca sutra opet sjediti doma, gledati u mobitel, i čekati sljedeću prezentaciju. A mi ćemo se pitati zašto smo kao društvo sve lošiji u sportu, zašto nam djeca imaju sve više kila, zašto su sve manje sretna.

Odgovor je jednostavan. Previše je prezentacija. Premalo stvarnosti.

Izvor: riportal.net.hr