RetrOpatija i jebeni paradoks vremena

Tri dana plesa, nostalgije i najboljeg retro provoda u regiji. Znači, platit ćeš kartu, obući ćeš ono što si nosio prije trideset godina i pretvarat ćeš se da je 1989. još uvijek u modi. Osim što nije. Osim što je 1989. bila godina kad si mislio da ćeš do 2025. imati leteći auto i robota koji ti kuha kavu, a umjesto toga imaš pretplatu na streaming servis koji ti preporučuje serije koje si već pogledao i aplikaciju koja ti kaže da si danas premalo hodao.

Opatija je, gle čuda, uvijek znala prodavati prošlost. Ona je grad koji živi od svoje arhitekture, od svojih hotela, od svoje povijesti. I sad, u lipnju, kad bi more trebalo biti dovoljno toplo za kupanje i kad bi normalni ljudi trebali razmišljati o tome hoće li uzeti ležaljku na plaži ili rezervirati večeru na terasi, Opatija se pretvara u muzej na otvorenom. Ali ne onaj dosadni muzej gdje gledaš izloge i čitaš table s datumima. Ovdje je muzej interaktivan. U njemu se pleše. I pije. I prodaje se iluzija da je nekad bilo bolje.

E sad, tu dolazimo do dijela koji me jebeno živcira. Ova cijela industrija nostalgije je jedan od najvećih marketinških trikova u povijesti. Netko ti je prodao priču da je prošlost bila bolja, jednostavnija, ljepša. I ti to kupuješ. Svaki put. Kao da je tvojih prvih trideset godina bilo nebo na zemlji, a onda je došao internet i sve upropastio. Samo što se zaboravlja da je u toj prošlosti bilo i sranja. Bilo je rata. Bilo je siromaštva. Bilo je nemogućnosti da odeš na more ako nisi imao vezu u hotelijerskoj kompaniji. Bilo je sranja, jebote, samo što su sranja bila drugačija.

RetrOpatija je u tom smislu savršen primjer kako se kapitalizira sjećanje. Tri dana disco glazbe, retro mode, plesa i zabave — i sve to u gradu koji je nekad bio mjesto gdje su dolazili austrougarski carevi i bogati bečki buržuji. Danas dolaze ljudi koji su izgubili posao u IT sektoru i koji se tješe da je 1985. bila bolja godina od 2024. Samo što 1985. nisu imali mobitel, internet, streaming ili mogućnost da naruče pizzu preko aplikacije. Imali su, doduše, manje anksioznosti. I manje izbora. I manje slobode. Ali to se ne spominje.

Nostalgija je, u biti, selektivno pamćenje uz dodatak alkohola. Kad piješ, sjećanja postaju mekša, oštriji rubovi se gube i sve izgleda kao da je bilo bolje. Opatija to zna. Ona nudi ambijent. Ona nudi arhitekturu. Ona nudi more. Ona nudi sve što ti treba da zaboraviš da si u kurcu. A ti dolaziš, plaćaš, plešeš i odlaziš kući s mišlju da je bilo lijepo. I to je to. To je cijela poanta.

A s druge strane, imaš tehnološki svijet koji ti prodaje budućnost. AI, kvantno računalstvo, biotehnologija, bespilotni automobili, sve to dolazi. Ali dolazi sporo. I dolazi skupo. I dolazi s pitanjima na koja nitko nema odgovore. Dok ti čekaš da ti robot skuha kavu, ti već imaš događaj koji ti nudi da se vratiš u vrijeme kad su ljudi sami kuhali kavu i kad im to nije smetalo. Ironija je, naravno, potpuna.

Najbolji dio RetrOpatije? Nije glazba. Nije ples. Nije moda. Najbolji dio je što ljudi tamo, na tri dana, prestanu razmišljati o tome koliko im je život sranje. Prestanu scrollati kroz vijesti o ratovima, inflaciji, klimatskim promjenama i političkim krizama. Prestanu gledati u ekrane. Prestanu se brinuti. Tri dana. I to je, jebote, vrijedno svake kune koju plate. Jer u svijetu u kojem je anksioznost postala nacionalni sport, svaki bijeg je dobrodošao. Čak i ako je bijeg u prošlost koja nikad nije postojala.

Opatija nudi luksuz zaborava. I to je u redu. Problem nastaje kad se zaborav pretvori u način života. Kad počneš vjerovati da je prošlost bila bolja i da je budućnost loša, onda si u problemu. Onda si postao potrošač nostalgije, a ne sudionik stvarnosti. Onda si kupio kartu za vremeplov koji ne ide nigdje. Onda si platio da bi stajao na mjestu.

A najgore od svega? Svi mi to radimo. Svi mi, u nekom trenutku, poželimo da se vratimo u vrijeme kad smo bili mlađi, ljepši, sretniji. Kad su problemi bili manji. Kad je budućnost izgledala svjetlije. I onda dođe RetrOpatija i kaže: "Evo ti, uzmi." I ti uzmeš. I plešeš. I osjećaš se dobro. I to je u redu. Samo nemoj zaboraviti da ponedjeljak dolazi. I da ćeš se u ponedjeljak vratiti u stvarnost. I da će ta stvarnost biti ista kao prije. Samo što ćeš ti imati malo manje novca u džepu i malo više sjećanja u glavi.

Nostalgija je industrija koja nikad ne propada. Jer ljudi su uvijek nesretni sada i uvijek su sretni nekad. I to je jedina konstanta u ljudskoj povijesti. Sve ostalo se mijenja. Mijenjaju se frizure, mijenja se glazba, mijenjaju se automobili, mijenjaju se telefoni. Ali čežnja za prošlošću ostaje. I zato će RetrOpatija uvijek imati publiku. I zato će uvijek biti netko tko će platiti da se vrati u 1985. I zato će uvijek biti netko tko će reći da je nekad bilo bolje. I to je u redu. Samo nemoj zaboraviti da nije.

Izvor: riportal.net.hr