Ribari su prvi vidjeli

Nema tu ništa romantično. Čovjek koji je deset godina proveo u IT sektoru nije napustio karijeru zato što mu je dosadila, nego zato što je shvatio ono što većina developera shvati prekasno: kod se briše, a more ostaje. Sportski ribolov i charter izleti bili su mu bijeg, a onda su postali posao, i to posao koji ima smisla — što je u ovoj industriji već samo po sebi anomalija vrijedna istraživanja. I sad dolazi onaj dio koji bi u normalnoj priči bio kraj, ali ovdje je tek početak. Jer ta ista plastika koju su ribari vadili iz mreža, ona ista koja se raspada u mikroplastiku i ulazi u lanac prehrane, postala je nešto više od ekološke katastrofe. Postala je brend. Postala je startup prilika. Postala je tema konferencija na kojima ljudi u skupim odijelima pričaju o održivosti dok im avioni čekaju na pisti da ih odvezu na sljedeću konferenciju o održivosti. Jebote, koliko smo puta vidjeli taj scenarij. Netko stvarno radi nešto korisno, a onda dođe industrija i pretvori to u PowerPoint prezentaciju s riječima poput sinergija, skalabilnost i disruptivno rješenje. Čovjek koji je izvadio tonu plastike iz mora postane inspiracija za LinkedIn objave ljudi koji ne znaju razliku između mreže i mrežnog protokola. A opet — i tu je kvaka — ta ista priča ima i drugu stranu. Dok se korporativni svijet mlati po prsima svojim ESG izvještajima, netko stvarno radi posao. Netko tko je mogao ostati u IT-u i zarađivati dobru plaću odlučio je da će umjesto toga biti dio rješenja, a ne problema. I to nije mala stvar, pogotovo u svijetu u kojem svi pričaju o održivosti, a rijetki su spremni žrtvovati ugodnost vlastite pozicije da bi napravili nešto stvarno. Postavlja se pitanje koje nitko ne postavlja jer svi misle da znaju odgovor: što je to u moru što tjera ljude iz tehnologije natrag u prirodu? Možda je to činjenica da je more iskreno. Ono ne laže. Ne možeš deployati more, ne možeš ga skalirati, ne možeš ga optimizirati. More jednostavno jest, i ono će biti tu i nakon što svi naši serveri budu hladni i nakon što zadnji data centar bude pretvoren u stanove za ljude koji su mislili da će im AI riješiti sve probleme. I tu dolazimo do one razine koja boli. Dok smo mi u IT industriji gradili sustave koji su trebali promijeniti svijet, svijet se mijenjao na način na koji ga mi nismo očekivali. Nismo očekivali da će naši proizvodi uništiti pažnju čitavih generacija, da će algoritmi radikalizirati ljude, da će platforme postati moćnije od država. I sad netko tko je deset godina bio dio tog sustava kaže: dosta, idem loviti ribu i vaditi plastiku iz mora, jer barem to ima smisla. To je dijagnoza koju bi svaki dobar liječnik prepoznao. Pacijent pokazuje sve simptome kroničnog razočaranja s komplikacijama otriježnjenja. Prognoza? Zapravo prilično dobra, jer je pacijent sam sebi prepisao terapiju koja uključuje fizički rad, svjež zrak i konkretan rezultat. Nema tu mentalnog skrolanja kroz dashboard, nema tu KPI-eva koje treba objasniti investitorima. Ima mreža koju treba popraviti, ima brod koji treba održavati, ima riba koju treba prodati. A plastika? Plastika je tu da ostane. Doslovno. Trebat će stotine godina da se razgradi, što znači da će generacije koje dolaze nakon nas i dalje rješavati problem koji smo mi stvorili. I zato je svaka priča o održivosti koja ne uključuje konkretno djelovanje — samo priča. Lijepa, uglađena, marketinški dotjerana, ali prazna kao boca vode koju netko baci pored kante za smeće jer mu se ne da napraviti dva koraka više. Zato je ovakva priča važna. Ne zato što je jedinstvena — ima stotinu takvih ljudi duž obale, od Istre do Dubrovnika, koji rade istu stvar bez ikakve pompe. Nego zato što pokazuje da je moguće izaći iz matrice, da je moguće reći dosta i okrenuti se nečemu što ima smisla. I da pritom ne moraš biti heroj. Moraš samo biti dovoljno hrabar da priznaš da ono što si radio deset godina nije nužno ono što želiš raditi do kraja života. Kad pogledam unatrag na svoje godine u Kvarner Netu, na one dane kad smo lovili kabel po krovovima i objašnjavali ljudima da internet nije neka nova vrsta faksa, vidim istu stvar. Ljude koji su gradili nešto od ničega, koji su vjerovali da tehnologija može promijeniti stvari na bolje. I u jednom trenutku, negdje usput, ta vjera se pretvorila u nešto drugo. U industriju koja je postala sama sebi svrha, u ekosustav u kojem se više ne pita što gradimo nego koliko brzo skalira. I zato je povratak moru više od povratka prirodi. To je povratak onome što je stvarno. U svijetu u kojem možemo simulirati gotovo sve, more je još uvijek ono što jest. Ne možeš ga fotoshopati, ne možeš ga optimizirati, ne možeš ga pretvoriti u uslugu s pretplatom. More je jednostavno tu, i ono će biti tu i nakon što sve naše aplikacije budu zaboravljene i nakon što zadnji influencer prestane prodavati tečajeve o tome kako postati uspješan. Plastika koju je izvukao iz mora možda nije promijenila svijet. Ali promijenila je njega. I to je, na kraju krajeva, jedina promjena koju itko od nas stvarno može kontrolirati. Sve ostalo je buka, signal je uvijek taj: radi ono što ima smisla, i radi to dobro, i ne brini se što će drugi reći. Jer na kraju dana, more pamti. I ono će biti tu da posvjedoči jesmo li bili dio problema ili dio rješenja. Ako moraš birati između karijere koja ti daje novac i posla koji ti daje smisao — odaberi smisao. Novac će doći ako si dobar u onome što radiš. Smisao, pak, ne možeš kupiti ni za koju količinu novca. Možeš ga samo naći. Često tamo gdje ga najmanje očekuješ. Ponekad čak i u mrežama punim plastike, na moru koje ne zna za tvoje rokove i tvoje KPI-jeve, ali itekako zna što je istina.

Izvor: ecommerce.hr