Riječka policija educirala roditelje o drogama, a vi ste sjedili doma i scrollali

Stotinjak roditelja u Osnovnoj školi Vežica slušalo je predavanje o opasnostima droga. Ljudi su došli, sjedili, postavljali pitanja i vjerojatno otišli kući s osjećajem da su bar nešto napravili. Pohvalno. Jebeno pohvalno. Samo što je to otprilike kao da 2005. godine kupiš antivirusni program i misliš da si riješio sigurnost računala do kraja života.

Jer tu je kvaka koju nitko ne želi priznati: djeca su već korak ispred. Uvijek su bili. Kad su roditelji shvatili da je ICQ opasan, klinci su već bili na MySpaceu. Kad su roditelji skužili MySpace, klinci su već bili na Facebooku. Kad su roditelji instalirali roditeljski nadzor, klinci su već imali VPN i znali su ga koristiti bolje nego većina IT admina u lokalnim firmama.

Razlika danas nije u tome što su droge postale dostupnije — jesu, ali to je stara priča. Razlika je u tome što se prodaja preselila na kanale koje roditelji ne vide jer ih ne koriste. Telegram grupe. Instagram storyjevi koji traju 24 sata. Discord serveri s tisućama članova. Dark web narudžbe koje stižu poštom u kutiji za mobitel.

I onda netko organizira predavanje u školi i kaže roditeljima da paze s kim se djeca druže. Ma daj. Kao da je problem u druženju. Problem je u tome što klinac može naručiti bilo što s bilo kojeg mjesta na svijetu dok sjedi u svojoj sobi i roditelj misli da igra igrice.

Četvrt sata. Toliko treba prosječnom tinejdžeru da nauči kako doći do svega što mu padne na pamet. Petnaest minuta i Google pretraživanje. A roditelji su na predavanju slušali o tome kako prepoznati znakove ovisnosti. Znakovi su očiti kad je već kasno, kad klinac ima problema, kad je već ušao u sustav. Preventiva bi trebala biti u trenutku kad još nema problema, ali tad roditelji misle da je to gubljenje vremena.

Policija radi svoj posao. To im je i dužnost. Predavanja su besplatna, informacije su točne, ljudi su stručni. Nema tu zamjerke. Ali cijeli pristup je kao da gasiš požar novinama kad ti kuća već gori, umjesto da si postavio detektore dima prije deset godina.

Jer istina je da većina roditelja nema pojma što njihovo dijete radi na mobitelu. Ne znaju koje aplikacije koristi, s kim se dopisuje, što gleda. Znaju lozinku za Netflix i misle da su pokrili sve. Mobitel je crna kutija, neprobojna, svetinja koju ne smiješ dirati jer će klinac dignuti pobunu.

I evo ga paradoks: roditelji će doći na predavanje, sjediti dva sata, klimati glavom, otići kući i pitati dijete kako je bilo u školi. Dijete će reći "dobro" i nastaviti scrollati. Razgovor je gotov. Misija je obavljena. Sutra se sve ponavlja.

Nije da predavanja nemaju smisla. Imaju. Svaka informacija koja dođe do roditelja je dobrodošla. Ali ako mislite da će jedno predavanje riješiti problem, varate se. Problem se rješava svaki dan, u malim razgovorima, u postavljanju granica, u tome da znate što vaše dijete radi i s kim se dopisuje, a ne da mu uzmete mobitel i mislite da ste riješili stvar.

Oduzimanje mobitela tinejdžeru danas je kao oduzimanje vode ribi. Ne rješava problem, samo ga premješta. Klinac će naći drugi način, drugu aplikaciju, drugog prijatelja koji ima stariji mobitel. Bit će još lukaviji, još oprezniji, još dalje od vašeg radara.

Policija je napravila svoje. Pohvalno je što su organizirali, pohvalno je što su ljudi došli. Ali sutra se budimo i shvaćamo da je ovo beskrajna igra mačke i miša, samo što miševi imaju bolji hardver i znaju ga koristiti bolje od mačaka.

I dok vi razmišljate o ovome, negdje u Rijeci klinac upravo uči kako zaobići roditeljski nadzor. I ne treba mu za to predavanje. Treba mu pet minuta i YouTube.

Izvor: fiuman.hr