Rijeka i njezina dnevna doza apsurda

Dva mladića, dvadeset i šest godina, potraga, specijalci, droga i pokušaj ubojstva. Sve to na području grada koji se ponosi time što je izmislio torpedo, prvog svjetskog brodara i pobjednika Kupa UEFA. Sad su na redu klinci koji su, eto, odlučili da im karijera u logistici i trgovini na malo bude malo drugačija od očeve kioska na Trsatu. Nije da se nešto čudim. Rijeka je oduvijek bila grad kontrasta — s jedne strane more, kultura i onaj šarm starog Habsburga, s druge beton, pušiona i štekati koji znaju bolje od bilo kojeg gradonačelnika kako se dijele kvartovi.

Policijske su ekipe, prema onome što se zna, odradile posao. Specijalci, interventna, kriminalistička služba za droge — sve skupa kao da su planirali invaziju na Mali Lošinj, a ne uhićenje dvojice dečkića koji su očito mislili da je zakon samo prijedlog, i to loš. Pronašli su ih, uhitili, sproveli. Sve po propisu. Sve kao u filmu, samo što ovaj film nema budžet od sto milijuna dolara i glavni glumac ne vozi Aston Martina. Dvojica izgubljenih, s rješenjima Županijskog suda u džepu, sad će imati vremena razmisliti o svojim poslovnim planovima. Puno vremena.

Ali, koji kurac, pitanje je koje si postavljam svaki put kad pročitam ovakvu vijest. Ne zbog samog događaja — to je svakodnevica u svakom gradu koji ima više od jedne ulice. Nego zbog tišine koja nastupa poslije. Nema analize. Nema pitanja "kako smo došli dovde?" Nema rasprave o tome zašto dvojica momaka u dvadesetima, koji bi trebali razmišljati o poslu, putovanjima, boku pive na Korzu, umjesto toga biraju put koji vodi do lisica i novinskih stupaca. U normalnom društvu, ovo je simptom. U našem, to je vijest dana, sutra zamijenjena novom, i tako u krug. Kao da smo se dogovorili da je kriminal jednostavno stvar lošeg izbora pojedinca, a ne ogledalo sistema koji proizvodi gubitnike brže nego što pekara proizvodi kroasane.

I nemojte mi sad s forama o "teškoj mladosti" i "lošem društvu". To su izgovori za ljude koji ne žele priznati da je cijela priča zapravo jednostavna. Kad nemaš perspektivu, kad ti je najveći uzor lik iz kvarta koji vozi BMW star deset godina i ima keš, a jedina industrija koja zapošljava u gradu je turizam sezonski i državna uprava, onda ti droga i nasilje postanu logičan izbor. Ne opravdavam. Samo konstatiram. Jer jebote, tko će drugi? Novinari su već napisali članak i otišli na kavu. Policija je odradila svoje. Sud će odraditi svoje. I svi će se praviti da je problem riješen, dok iza ugla već stoji treći klinac koji je upravo shvatio da mu je jedina šansa za bijeg iz betonske kutije u kojoj živi upravo ono što su ova dvojica probala.

Najgore od svega nije samo uhićenje. Najgore je što se nitko ne pita zašto je uopće došlo do toga da netko mora birati između rada u skladištu za osamsto eura i šanse da zaradi deset puta više za jednu noć. I ne, nije stvar u novcu. Novac je samo sredstvo. Stvar je u tome da kad sistem nudi samo dvije opcije — egzistencijalni minimum ili ilegala — onda ilegala nije izbor, nego posljedica. To je kao da kriviš ribu što pliva u lošoj vodi. Riba samo preživljava. A mi, ovi s druge strane ekrana, sjedimo i komentiramo kako su mladi propali, dok istovremeno ne napravimo ništa da voda bude pitkija.

I da, znam. Zvučim kao onaj tip na kavi koji sere po svemu jer mu je život dosadan. Ali nije stvar u dosadi. Stvar je u tome da vidim taj obrazac već trideset godina, otkad sam u IT-u i otkad pratim kako se Rijeka mijenja. Devedesetih su se ljudi borili za opstanak na sasvim druge načine. Danas je borba ista, samo su alati drugačiji. Droga je uvijek bila tu. Ali količina očaja, pas mater, ta je eksponencijalno veća. I to nije problem policije. To je problem svih nas koji šutimo i gledamo. Jer dokle god bude klinaca koji misle da je dilanje jedini put, dotle će specijalci imati posla. I dotle ćemo čitati ovakve vijesti. Kao danas. Kao sutra. Kao godinu poslije.

A rješenje? Nije u većem broju policajaca na ulici. Nije u strožim kaznama. Rješenje je u tome da netko tim klincima ponudi nešto što nije iluzija. Posao. Perspektivu. Osjećaj da imaju kontrolu nad vlastitim životom bez da riskiraju slobodu. Ali to zahtijeva promjenu načina razmišljanja, a to je, u zemlji gdje se i dalje vode ratovi oko toga tko je kriv za rat devedesetih, gotovo nemoguća misija. Lakše je baciti krivicu na pojedinca i nastaviti dalje. I tako u krug. Dok ne dođe do idućeg uhićenja. I idućeg. I idućeg. I svi ćemo klimati glavom i govoriti "kako smo mi to dozvolili", ali nitko neće ustati od stola.

Jedina konstanta u životu je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: fiuman.hr