Rijeka kao centar znanja, prestiža i izvrsnosti

Šezdeset pet godina Ekonomskog fakulteta u Rijeci obilježeno je govorom koji je zvučao kao da netko čita stari broj riječkog lista iz 1890-ih, samo bez mirisa duhana i kave. Jer kad čovjek kaže da grad mora postati “centar znanja, prestiža i izvrsnosti”, to je ili ambiciozan plan ili način da se kaže “molim vas, nemojte još zatvoriti fakultet, imamo catering”.

Nije sramota ne studirati, rekao je predsjednik studentima. Istina. Nije sramota ni raditi u skladištu, ni voziti kamion, ni popravljati krovove. Sramota je kad ti sustav prodaje priču da je diploma automatska karta za bolji život, a onda ti nudi posao za minimalac u call centru s obaveznim engleskim i vlastitim slušalicama. Ali to nije tema koju će netko otvoriti na svečanoj sjednici, jer svečane sjednice nisu mjesto za istinu — one su mjesto za aplauz i hladna predjela.

Rijeka je, po svojoj povijesti i identitetu, prirodno pripadala među važne europske gospodarske i obrazovne centre. To je istina koja se ponavlja kao mantra od 1990-ih, otkad je grad krenuo u silaznu putanju iz koje se još uvijek pokušava izvući. I dok političari govore o centrima znanja, studenti i dalje sjede u amfiteatrima s klima uređajima koji rade kad im se ćefne, a knjižnica je otvorena do 18 sati — jer, jebote, znanje ne trpi prekovremeni rad.

Jer problem nije u tome što netko kaže da Rijeka treba biti centar znanja. Problem je u tome što se to govori na istom mjestu, na taj način, s istim frazama, već 30 godina. A grad i dalje gubi mlade, i dalje nema ozbiljnu IT scenu koja bi zadržala diplomante, i dalje se bori s prometom, parkingom i urbanim planiranjem kao da smo 1995. i da je najveći problem što nema dovoljno kioska.

“Studij mora biti klasa”, rekao je. To je dobra rečenica. Zvuči kao nešto što bi rekao netko tko stvarno vjeruje u obrazovanje. Ali što znači “klasa” u kontekstu fakulteta koji se godinama bori s akreditacijama, financiranjem i studentskim standardom? Je li klasa kad ti profesor dolazi na predavanje s PowerPointom iz 2007. i čita s ekrana? Je li klasa kad ti ispitni rok traje tri tjedna pa pola godine čekaš na upis ocjene? Ili je klasa kad ti studentski servis nudi poslove za 30 kuna na sat u trgovini?

Jer kad političari govore o “centrima znanja”, obično misle na zgrade, amfiteatre i svečane sjednice. Ali znanje ne stanuje u zgradama. Znanje stanuje u ljudima. A ljudi odlaze. Odlaze u Zagreb, u Split, u Irsku, u Njemačku, u Kanadu. Odlaze jer im Rijeka nudi diplomu i toplu preporuku, ali ne i posao koji bi ih zadržao. I to nije problem samo Rijeke — to je problem cijele Hrvatske. Ali Rijeka ga osjeća jače, jer je Rijeka oduvijek bila grad koji je živio od industrije, luke i tranzita, a sad živi od turizma, državne uprave i nada.

Najbolji dio govora bio je onaj o “nije sramota ne studirati”. To je osvježavajuće iskren trenutak u moru uobičajenih floskula. Jer činjenica je da nije svatko za fakultet, i da postoje vrhunski poslovi koji ne traže diplomu — zavarivači, električari, monteri solarnih panela, programeri koji su samouki. Ali sustav je postavljen tako da te tjera na fakultet, a onda te gura u dugove i frustracije ako ne završiš. I na kraju imaš generaciju ljudi s diplomama koje ne vrijede ništa, i generaciju ljudi bez diploma koje sustav gleda s visine.

I tu dolazimo do apsurda: s jedne strane, političari govore o izvrsnosti i prestižu, a s druge strane, taj ti ljudi kreiraju politike koje financiraju fakultete po glavi studenta, a ne po kvaliteti nastave. I onda imaš situaciju u kojoj Ekonomski fakultet u Rijeci slavi 65 godina postojanja, a studenti i dalje nemaju osiguranu praksu u ozbiljnim firmama, jer — gle čuda — firme ne žele plaćati stažiranje, a fakultet nema para da ih plati.

Ali najgore od svega je što se ovakvi govori uvijek događaju na svečanim sjednicama, pred publikom koja klimanjem glave potvrđuje da je sve u redu. I nitko ne ustane i ne kaže: “Gospodine predsjedniče, vaše riječi su lijepe, ali što ćemo konkretno napraviti da se stvari promijene?” Jer to bi bilo nepristojno. To bi narušilo harmoniju svečanosti. A u Hrvatskoj je harmonija važnija od istine.

Rijeka ima potencijal da bude centar znanja. Ima sveučilište, ima luku, ima more, ima povijest, ima ljude koji su pametni, vrijedni i kreativni. Ali potencijal nije isto što i stvarnost. Potencijal je kao diploma koju staviš u ladicu i zaboraviš. Stvarnost je ono što radiš svaki dan. A svaki dan u Rijeci izgleda otprilike isto: otvaraju se ceste, zatvaraju se ceste, studenti čekaju, profesori se žale, političari govore, a grad se polako, ali sigurno, pretvara u muzej na otvorenom.

I zato, kad netko kaže da Rijeka mora biti centar znanja, prestiža i izvrsnosti, pomislim: super. Ajmo. Ali kako? Gdje su novci? Gdje su planovi? Gdje su ljudi koji će to provesti? Jer izvrsnost ne dolazi sama od sebe. Izvrsnost dolazi s novcem, s vizijom i s voljom da se stvari promijene. A toga, nažalost, nema ni u Rijeci, ni u Hrvatskoj, ni u regiji.

Ali hej, barem su svečane sjednice dobro organizirane. I catering je, valjda, bio dobar.

Izvor: riportal.net.hr