Rijeka na penale, Olmissum prvak, i nema više

Dva-nula u seriji, domaći teren, puna dvorana, i sve što trebaš napraviti je zaključati jednu utakmicu. Samo jednu. Dvije lopte u mrežu i pobjegneš na odmor, pa doma zaključaš treću, četvrtu, petu — koja jebena briga. Ali ne. Rijeka je odlučila da je 2:0 prednost najopasniji rezultat u sportu, što je istina koliko i činjenica da je voda mokra, ali to ne znači da se moraš utopiti u njoj. Olmissum je došao na Trsat, odigrao svoje, vratio se u Omiš, odigrao svoje, i onda se vratio na Trsat i odnio titulu na penale. Tri- pet. Koji kurac.

Nije ovo priča o lošoj sreći. Niti o suđenju. Niti o tome da je Rijeka imala peh. Rijeka je imala dva meč-lopti i ispustila ih je kao što ispuštaš vruću šalicu kave kad shvatiš da je pet ujutro i da si još uvijek budan jer si gledao reprizu finala iz devedeset i druge. To nije peh. To je sistemska greška. I to ne u kodu — u glavama.

Jer futsal je, na kraju krajeva, sport u kojem se odluke donose u djelićima sekunde, ali serije se dobivaju u danima između utakmica. U danima kad se trebaš sjetiti zašto si uopće ušao u dvoranu. U danima kad netko mora reći: "Ljudi, imamo 2:0, ali još ništa nismo napravili." Netko je to morao reći, ali očito nije. Ili jest, pa ga nitko nije slušao. Jer kad imaš 2:0, ne igraš na penale. Ne igraš na sigurno. Igraš kao da je 0:0 i da ti je život od toga ovisan. Ako ne znaš to, nema veze — Olmissum zna.

I to je ono što boli. Ne poraz. Nego način na koji je došao. Olmissum nije bio bolji u svakoj utakmici. Olmissum je bio bolji u onim trenucima kad se odlučivalo. Kad je trebalo povući, oni su povukli. Kad je trebalo stati, oni su stali. Kad je trebalo dati penal, dali su ga. Rijeka je, s druge strane, izgledala kao da je povjerovala u vlastiti narativ. Kao da je čitala novine u kojima piše da su favoriti, pa je odlučila da je posao gotov. A posao nije gotov dok sudac ne zapišti tri puta. To je osnovna škola sporta, ali eto — očito se i na ovom nivou zaboravlja.

Sada će netko reći da je Rijeka osvojila Kup, pa ima utjehu. Ima. I to je legitimna utjeha. Trofej je trofej. Ali nije taj. Jer Kup se osvaja u jednom vikendu, u turnirskom formatu, gdje je sve ili ništa i gdje se sreća miješa s formom dana. Prvenstvo je maraton. Prvenstvo je ono što ostane kad padne sva maska. Prvenstvo je ono što si napravio u šest mjeseci, ne u dva dana. I izgubiti prvenstvo nakon što si imao 2:0 — to nije peh. To je propuštena prilika koja se ne vraća.

A futsal u Hrvatskoj, uz dužno poštovanje svim entuzijastima, nije sport u kojem se prilike vraćaju često. Nije Premier League. Nije NBA. Ovdje se generacije grade na jednom ili dva finala. Rijeka je imala šansu da bude ta generacija. Da se priča o njima kao o ekipi koja je dominirala. Umjesto toga, pričat će se o Olmissumu koji je napravio preokret. I to je fer. To je sport. Ali je i jebeno gorko.

Jedna stvar koju tech industrija može naučiti iz ovoga — a vjeruj mi, može — jest da skaliranje nije isto što i dominacija. Rijeka je imala skaliranje. Imala je infrastrukturu, imala je domaći teren, imala je prednost. Ali dominacija se ne mjeri u resursima. Mjeri se u izvršenju. U svakom pojedinačnom trenutku kad si pod pritiskom i kad trebaš donijeti ispravnu odluku. U techu to zovemo execution. U futsalu to zovu karakter. I Olmissum ga je imao više.

Nema tu puno mudrosti. Nema tu duboke analize. Rijeka je imala sve i ispustila. Olmissum je imao manje i uzeo. To je priča stara koliko i sport. Ali to je i priča koja boli. Jer Rijeka je grad koji voli svoje sportove, koji voli svoje pobjede, koji voli svoje priče o uspjehu. I ovo nije priča o uspjehu. Ovo je priča o tome kako se 2:0 pretvara u 2:3 na penale i kako se titula seli u Omiš.

I tako je. Nema više. Sljedeća sezona počinje za tri mjeseca. I svi počinju od nule. Ali ovo ljeto, u Rijeci, bit će dugo. I gorko. I puno pitanja na koja nitko nema odgovor. Osim jednog: koji kurac se dogodilo.

Izvor: riportal.net.hr