Robot dostavljač je jeftiniji od dostavljača s plaćom

Estonski startup tvrdi da su njegovi roboti sada jeftiniji od ljudskih kurira. Pedeset tisuća eura po robotu, plus održavanje, plus baterija koja traje osam sati, plus softver koji se stalno updatea, plus kamera koja gleda svaki tvoj pokret dok nosiš pizzu — i to je jeftinije od čovjeka koji traži minimalac, pauzu za ručak i da ga ne gaziš po kiši. Jebote, kako smo došli do ovdje?

Nije to samo brojka na papiru. To je brojka koja kaže: tvoj posao, onaj koji si mislio da je siguran jer ga robot ne može raditi, upravo je postao skuplji od stroja. I nije samo dostava. To je skladište, to je kuhinja, to je recepcija, to je vožnja, to je sve što ne zahtijeva da robot kaže "dobar dan" i nasmije se. A roboti se ne umaraju, ne traže povišicu, ne dolaze mamurni u ponedjeljak ujutro. Oni samo rade. I to rade jeftinije.

Cijela priča oko ovih robota je fascinantna zato što otkriva koliko smo zapravo spremni prihvatiti bilo što dok god je jeftinije. Nije bitno da li robot zna razliku između margherite i capricciose, nije bitno da li će pizzu ostaviti na pragu ili u lokvi vode, nije bitno da li će se pokvariti usred ljetnog sunčanog dana i ostaviti te bez večere. Bitno je da košta manje. To je jedina valuta koja vrijedi u svijetu u kojem je čovjek postao luksuz.

Ako je robot dostavljač postao jeftiniji od dostavljača s plaćom, onda je pitanje vremena kada će i druge profesije doći na red. Kuhari, konobari, vozači, skladištari, čak i oni koji sjede za računalom i prepisuju podatke iz jednog polja u drugo — svi su na meti. I nije to samo tehnologija koja napreduje, to je ekonomija koja se prilagođava. A ekonomija ne poznaje milosrđe. Ona samo gleda brojke. I brojke kažu: robot je jeftiniji.

Naravno, postoji i ona druga strana. Ona koja kaže da roboti stvaraju nova radna mjesta, da će netko morati popravljati te robote, programirati ih, nadzirati ih. To je istina, ali istina koja zvuči kao utješna nagrada nakon što si izgubio posao. "Ne brini, sad ćeš moći popravljati stroj koji ti je uzeo posao." Koji kurac, to nije napredak, to je cirkus u kojem si ti klaun koji mijenja žonglera.

I dok ekipa iz Estonije slavi svoju pobjedu nad ljudskom radnom snagom, negdje u Tallinnu netko gleda u svoj robot i vidi budućnost. A negdje u Zagrebu, Rijeci, Splitu, netko gleda u svoj mobitel i vidi obavijest: "Vaša pizza stiže za 15 minuta. Dostavljač je robot." I to je to. Nema više "hvala, dobar dan", nema više "brate, daj mi pet eura bakše", nema više ljudskog kontakta. Samo kutija na kotačima koja donosi tvoju hranu.

I što sad? Pa ništa. Tržište je reklo svoje. Robot je jeftiniji. Čovjek je skuplji. I dok god je to istina, roboti će dostavljati pizzu, a ljudi će tražiti posao koji robot još nije naučio raditi. A to je, vjerovali ili ne, sve manje i manje stvari. Jer roboti uče brže nego što mi mislimo da uče. I jednog dana, možda već sutra, robot će znati napraviti bolju pizzu od tebe. I bit će jeftiniji. I to će biti to.

Jedina utjeha je da roboti ne piju kavu. I ne puše. I ne traže pauzu. I ne psuju kad im šef kaže da su spori. Ali zato trebaju struju, trebaju održavanje, trebaju softver koji se stalno updatea. I kad se pokvare, ne možeš ih pitati "šta je bilo, brate", moraš zvati servis. I to košta. I to je možda jedino što nas još uvijek čini jeftinijima od stroja.

Ali za sada, pizza stiže. Robotom. Jeftinije. I to je budućnost koju smo sami izabrali. Jer smo htjeli jeftinije, brže, efikasnije. I dobili smo. A sad se pitamo zašto smo izgubili posao.

Budućnost je stigla. Donijela je pizzu. I račun.

Izvor: economist.com