Rust Glancer: 100 puta manje RAM-a za LSP koji radi posao

Sto puta manje memorije za jezični server koji radi taj posao, a industrija i dalje guta gigabajte kao da je RAM besplatan — što je, doduše, istina za one koji prodaju oblak, ali ne i za tebe koji plaćaš najam za dev laptop.

Rust Glancer je, dakle, LSP — Language Server Protocol — alat koji editoru govori što se događa u kodu. Analiza, autocomplete, dijagnostike, skok na definiciju. Sva ona magija koja je prije petnaest godina bila luksuz, danas je standard. Problem je što je ta magija ogladnjela kao studentska menza u zadnji tjedan mjeseca, i to ne na kruh i paštetu, nego na memoriju koja se broji u gigabajtima.

Čitava priča oko jezičnih servera postala je svojevrsna ironija koju bi i najzagriženiji skeptik teško smislio. Mi smo, naime, riješili problem brzine procesora tako što smo sve pretvorili u uslugu, a onda smo riješili problem memorije tako što smo je počeli dijeliti s oblacima. Svaki tab u browseru je mali grad, svaki proces je zasebna država s vlastitim zakonima, a developer koji pokušava raditi na laptopu iz 2021. osjeća se kao da upravlja brodom koji tone, a svi oko njega nude mu spašavanje uz mjesečnu pretplatu.

Naravno, postoji ona stara škola koja će reći da je sve to bilo bolje kad su se stvari kompajlirale jednom i zauvijek, kad je editor bio brz jer nije morao razmišljati — ali ta škola zaboravlja da je i sam procesor imao 256 megabajta RAM-a i da je sve stalo u jedan ekran. Rust Glancer ne pokušava vratiti ta vremena, on pokušava riješiti problem na način koji je toliko očit da se čovjek pita zašto nitko prije nije došao na tu ideju.

Umjesto da drži cijelo stablo sintakse u memoriji, on radi ono što rade dobri knjižničari — ne pamti sadržaj svake knjige, nego zna gdje svaka knjiga stoji i što u njoj piše. Lijen je, dakle, na pravi način. Lijen kao dobar programer koji će napisati pet linija koda umjesto pedeset, jer zna da će se svaka linija kasnije morati održavati.

A onda se sjetim svih onih konferencija na kojima su ljudi s ozbiljnim facama objašnjavali kako je memorija jeftina, kako je optimizacija prerano zlo, kako će hardver sustići software. Trideset godina kasnije, hardver je sustigao software, ali software je pobjegao u drugom smjeru — sad su aplikacije pisane u Electronu koji učitava Chrome da bi prikazao bilješke, a jezični serveri koriste više RAM-a nego što je cijeli operativni sustav koristio prije dvadeset godina.

Koji kurac se dogodio s poštovanjem prema resursima? Gdje je nestala ona stara škola koja je brojala svaki bajt jer je morala, a ne zato što je to bila moda?

Rust Glancer nije jedini koji se bavi ovim problemom. Cijeli pokret oko brzih editora, oko minimalističkih alata, oko onoga što se danas zove "local-first" software — sve su to ljudi koji su se zasitili čekanja. Čekanja da se editor učita, čekanja da se analiza završi, čekanja da se oblak odazove. I dok velike kompanije prodaju rješenja koja zahtijevaju sve više resursa, ovi ljudi rade u suprotnom smjeru — koriste manje, rade brže, i ne traže ništa zauzvrat osim da im se softver ne ispriječi na putu.

Sjetim se svojih dana s Kvarner Neta, kad je cijela infrastruktura stala u jednu sobu, a brzine su se mjerile u kilobitima. Ljudi su pisali web stranice koje su se učitavale u sekundi jer nije bilo druge opcije. Danas se stranice učitavaju u sekundi ako imaš optiku, a i onda te dočekaju tri tracker skripte i video koji se sam pokreće. Napredak, dakle, postoji, ali u krivom smjeru.

Naravno, uvijek postoji ona druga strana — ona koja kaže da je memorija jeftina, da developeri zarađuju dovoljno da si priušte dobar hardver, da je optimizacija gubljenje vremena koje bi se moglo potrošiti na feature. Ta strana ima i svojih poenti, ali propušta onu suštinsku — da softver koji jede sve što mu daš nije softver, nego parazit. I da će doći dan kad ćeš platiti račun za taj parazitizam, bilo kroz skupi hardver, bilo kroz skupu pretplatu na oblak koji će riješiti problem koji si sam stvorio.

Rust Glancer je, dakle, mali podsjetnik na ono što smo znali, ali smo zaboravili. Da dobar softver nije onaj koji ima najviše featurea, nego onaj koji radi svoj posao i ne smeta. Da je brzina značajka, a ne nuspojava. I da će uvijek postojati netko tko će, umjesto da traži još jedan gigabajt, napisati kod koji će taj gigabajt osloboditi.

A ako se pitate zašto je to važno, sjetite se samo koliko ste puta čekali da se editor učita, da se analiza završi, da se oblak odazove. Sjetite se koliko ste puta pomislili da vaš laptop nije dovoljno dobar, iako je prije pet godina bio vrhunska mašina. I onda shvatite da problem nije u vašem laptopu. Problem je u svima onima koji misle da je resursa beskonačno.

Budućnost je stigla. Ovaj put je stala u sto puta manje memorije.

Izvor: rust-glancer.github.io