Samsungov BOGO deal: monitor gratis uz kupnju skupljeg

Tisuću i petsto dolara je cijena ulaznice za svijet u kojem ćeš dobiti monitor gratis — što je, iskreno, najbolja definicija kapitalizma od one kad su ti u 90-ima uz Pepsi besplatno davali zvakaču. Samo što je ovaj monitor od 32 inča, a zvakača ti više ne treba jer su ti zubi ionako istrošeni od gledanja u ekran 16 sati dnevno. Samsung, južnokorejski div koji proizvodi sve od perilica do poluvodiča, odlučio je ponoviti svoj BOGO deal — kupiš Odyssey OLED G8 od 49 inča za 1500 dolara, dobiješ Odyssey G7 od 32 inča besplatno. Na papiru zvuči kao da ti netko daje pola kuće gratis ako kupiš drugu polovicu. U stvarnosti, to je marketinški trik star koliko i sama industrija, samo što su ga danas zamotali u RGB svjetla i gaming estetiku da ne smrdi na ono što jeste.

Prvo, hajmo raščistiti o čemu pričamo. Odyssey OLED G8 je monitor koji bi i najzahtjevniji igrač proglasio vrhuncem tehnologije — 49 inča, 32:9 omjer, 240 Hz, OLED panel koji crne boje prikazuje tako duboko da bi se i ponor posramio. Cijena mu je 1500 dolara, što je otprilike pola prosječne hrvatske plaće, ili cijeli mjesečni prihod freelancera koji radi za američke klijente. Drugi monitor, Odyssey G7 od 32 inča, sam po sebi košta oko 500 dolara. Samsung ga sada daje besplatno uz kupnju onog većeg. Što znači da ti, u biti, plaćaš 1500 dolara za jedan monitor, a drugi dobiješ kao da je prilog uz meso. Nije loše. Nije ni iznenađujuće.

Jer evo u čemu je kvaka — Samsung ne dijeli monitore iz dobrote srca. Ovaj deal je dizajniran da očisti zalihe. Da potakne kupnju najskupljeg modela. Da natjera ljude koji su oklijevali da izvade karticu i kažu: "Jebote, pa dobijem dva monitora za cijenu jednog." I to funkcionira. Jer ljudi su, u prosjeku, gluplji od prosjeka. Statistički gledano, pola populacije je ispod prosječne inteligencije, a marketinški odjeli znaju točno kako da ciljaju tu polovicu. Ne da su ljudi glupi — nego su predvidljivi. Daj im priliku da misle da su nešto dobili besplatno, i uzet će. Zaboravit će da su platili 1500 dolara za jedan monitor. Sjetit će se samo da su dobili drugi gratis.

I tu dolazimo do dublje istine o ovom poslu. Tech industrija je odavno shvatila da ljudi ne kupuju proizvode — kupuju osjećaje. Ne kupuješ monitor od 49 inča zato što ti treba. Kupuješ ga zato što ćeš se osjećati kao da si pobijedio u životu kad ga staviš na stol. Ne kupuješ gratis monitor zato što ti treba drugi ekran. Kupuješ ga zato što voliš osjećaj da si nešto dobio besplatno, čak i ako si za to platio više nego što bi inače. To je ista logika zbog koje ljudi stoje u redu za crni petak, ili zbog koje kupuju pretplate na streaming servise koje ne koriste. Racionalnost je mit. Emocije vladaju.

Samsung to zna. Zato su ovaj deal upakirali u gaming estetiku, s RGB svjetlima i zakrivljenim ekranom koji izgleda kao da je pao s Enterprisea. Zato su ga nazvali Odyssey, kao da prodaju avanturu, a ne komad plastike i stakla. Zato su ga smjestili u kategoriju "gaming monitora", iako će 90 posto kupaca na njemu gledati YouTube i raditi u Excelu. Marketing nije laganje. Marketing je oblikovanje stvarnosti tako da izgleda privlačnije nego što jest. A BOGO deal je jedan od najstarijih trikova u knjizi.

Ali hajmo biti pošteni. Deal nije loš. Ako si netko tko već razmišlja o kupnji vrhunskog monitora, ovo je objektivno dobra ponuda. Dva monitora za cijenu jednog, oba vrhunska, oba sposobna prikazati sliku koja će ti rastopiti mrežnicu. Jedini problem je što većina ljudi ne treba dva monitora. Većina ljudi nema ni stol dovoljno velik za jedan od 49 inča. Ali to nije bitno. Bitno je da se osjećaš kao da si pobijedio. Da si nadmudrio sustav. Da si dobio nešto što drugi nisu.

I to je, na kraju krajeva, ono što tech industrija prodaje. Ne hardver. Ne softver. Ne monitore. Prodaje iluziju da si pametniji od prosjeka. Da si napravio dobru kupnju. Da si pobijedio. A ti, dok sjediš ispred dva monitora koja si platio 1500 dolara, gledaš u njih i misliš: "Jebote, baš sam dobar." I Samsung se smije. Ne zlonamjerno. Samo zadovoljno. Jer zna da ćeš za dvije godine opet kupiti novi monitor. Jer ćeš zaboraviti da si ovaj dobio gratis. Jer ćeš poželjeti još jedan. I još jedan.

Tako to ide. Dok ne umreš. Dok ti monitori ne postanu kovčezi. A onda tvoja djeca prodaju sve na Njuškalu za 200 eura i misle da su oni pametni. I ciklus se nastavlja. Jer tech industrija ne prodaje proizvode. Prodaje vječnost. Samo što vječnost traje dok ne izađe sljedeći model.

Izvor: zdnet.com