Sedam godina čekanja na prvi let u svemir i trideset godina čekanja da žena s inženjerskim...

Deniz Burnham je, eto, dobila svoju kartu za putovanje koje će se dogoditi u ožujku 2027. godine. Ne za godinu dana, ne za dvije — za tri. U svijetu u kojem se softver isporučuje u tjedan dana, procesori dizajniraju u dvije godine, a nova generacija mobilnih mreža stigne u pet, NASA i dalje radi po rasporedu koji bi i državna uprava nazvala ležernim. Tri godine za put od Bajkonura do orbite. U međuvremenu, netko će tri puta promijeniti mobitel, dva puta posao i jednom državu u kojoj živi, a astronaut će i dalje čekati svoj termin kao pacijent na listi za magnetsku rezonancu.

Najljepši dio cijele priče je taj da se sve to uopće ne čini apsurdnim. Tri godine čekanja na let koji traje šest sati, pa šest mjeseci boravka u laboratoriju koji juri 28 tisuća kilometara na sat. To je kao da naručiš pizzu s dostavom koja stigne nakon što se ohladi, ogladniš, pojedeš nešto drugo i zaboraviš da si uopće naručivao. Ali eto — kad je riječ o svemiru, strpljenje je valuta kojom se plaćaju računi koje nitko ne želi vidjeti.

Burnham, koja je inženjerka kemijskog inženjerstva s iskustvom u radu na vojnim bazama i naftnim platformama, predstavlja onu vrstu biografije koja bi u normalnoj industriji bila dovoljna za instant zaposlenje. U svemirskoj industriji, to je tek ulaznica za čekanje u redu koji se proteže godinama unatrag — jer svemirski programi su jedina industrija na svijetu koja funkcionira po principu da se na intervju za posao čeka dulje nego što je cijeli životni vijek nekog startupa od osnivanja do bankrota.

A onda dođe dio s političkom pozadinom. Ruski Sojuz, kozmodrom Bajkonur u Kazahstanu, ruski kozmonauti Dmitrij Petelin i Konstantin Borisov. Tri godine od danas, usred svih sankcija, embarga i geopolitičkih igara moći koje će se izmijeniti kao godišnja doba, svemirski program će i dalje raditi po starom receptu — Amerikanka u ruskoj kapsuli, s ruskim kolegama, s kazahstanske zemlje. To je jedina industrija na svijetu koja se ponaša kao da hladni rat nikad nije završio, ali i kao da nikad nije ni počeo. Dok se na tlu prijeti nuklearnim oružjem i prekida plinske sporazume, u orbiti se tiho surađuje jer — kako bi rekli pragmatičari — svemir ne mari za vaše političke stavove, on samo traži da poštuješ fiziku.

Pitanje koje se nameće, a koje nitko ne postavlja jer je previše očito, glasi: zašto je uopće potrebno sedam godina da netko dobije prvi let? Nije da se svemirska postaja pomakla. Nije da je tehnologija toliko revolucionarna da zahtijeva godine priprema. Astronauti se obučavaju, to je istina, ali većina tog treninga se svodi na simulacije, procedure i vježbe koje su se radile i prije trideset godina. Najveći dio čekanja nije tehnički, nego birokratski — rasporedi letova, rotacije posada, kvote, međunarodni sporazumi i, naravno, proračuni koji se odobravaju godinu po godinu, kao da se svemirski program planira kao kućni budžet.

U međuvremenu, dok se čeka na taj let 2027. godine, svi oni koji su se rugali NASA-i zbog sporosti mogu uživati u činjenici da je situacija i dalje bolja nego u Europi, gdje se svemirski program svodi na skromne pokušaje lansiranja raketa koje se odgađaju s godišnjeg odmora na godišnji odmor. Europa je, eto, odlučila da će se baviti svemirom onako kako se bavi i svime ostalim — sporo, birokratski i s previše sastanaka na kojima se dogovaraju sljedeći sastanci. Dok Amerikanci i Rusi lete u svemir, Europljani organiziraju sastanke o tome kako bi mogli letjeti u svemir, i to im je, čini se, sasvim dovoljno.

Ali najljepši dio priče je ipak onaj ljudski. Žena koja je provela godine radeći na naftnim platformama, gdje se svaki dan mogao završiti katastrofom, sad će svoje znanje primijeniti u okruženju koje je još neoprostivije prema greškama. I dok se naftna platforma može zatvoriti, popraviti, evakuirati, svemirska postaja nema taj luksuz — tamo nema odjela za hitne slučajeve, nema vatrogasaca, nema hitne pomoći. Tamo si sam, sa svojim treningom, svojim refleksima i svojom sposobnošću da ostaneš miran dok se sve oko tebe raspada. To je posao za koji se, eto, čeka sedam godina, ali koji se ne bi mogao obavljati ni nakon sedamdeset godina priprema.

I dok svi mi ostali gledamo u nebo i pitamo se što se tamo gore događa, negdje u Rusiji, u kozmodromu koji je izgrađen u pustinji sredinom prošlog stoljeća, jedna žena će za tri godine sjesti u kapsulu koja je tehnički starija od nje same, i odletjeti tamo gdje je manje od tisuću ljudi u povijesti čovječanstva ikad stiglo. To nije vijest o tehnologiji. To nije vijest o politici. To je vijest o strpljenju koje graniči s apsurdom, o čekanju koje se mjeri u godinama, o poslu koji se ne može ubrzati, prebaciti na agilnu metodologiju ili optimizirati kroz procese. Svemir je, eto, jedina industrija koja te natjera da shvatiš da neke stvari jednostavno traju koliko traju. Ako ti se to ne sviđa, možeš uvijek ostati na Zemlji i čekati da ti stigne dostava iz oblaka.

Izvor: nasa.gov