Sedamdeset pet godina u kojima je jedan laboratorij bio tihi arhitekt američke moći, a sve što...

Zamisli tvornicu ideja koja je 1951. godine krenula s pitanjem kako oboriti sovjetske bombere, a sedamdeset godina kasnije tiho objašnjava kako će kvantno računalo promijeniti svijet. Nema startup mantru, nema disruptivne brendiranje, nema keynote prezentacije s pozornicom dima i lasera. Samo hladna, precizna, jebeno dosadna izvrsnost koja radi svoj posao dok se ostatak svijeta klanja ljudima koji prodaju maglu u okviru od devetnaest milijardi dolara.

Pacijent pokazuje sve simptome kronične podcijenjenosti s komplikacijama institucionalne skromnosti. Laboratorij koji je razvio prvi praktični sustav za ranu detekciju balističkih projektila, koji je izumio memoriju s feritnim jezgrama bez koje digitalno računalstvo ne bi izgledalo ovako, koji je izgradio prvi eksperimentalni radar za praćenje svemirskog otpada — taj taj laboratorij nema nijedan proizvod koji možeš kupiti u dućanu, nijednu aplikaciju koju preuzmeš na mobitel, nijedan brend koji prepoznaješ na ulici.

Koji kurac je poanta? Poanta je upravo u tome da najvažnije stvari koje oblikuju svijet ne izgledaju kao proizvodi. One izgledaju kao suhi tehnički izvještaji, kao klasificirani dokumenti, kao znanstveni radovi s pedeset potpisnika i jednim naslovom koji ništa ne objašnjava.

Sjećam se devedesetih, kad smo na Kvarneru vukli optičke kablove kroz kanalizaciju i objašnjavali ljudima zašto bi im trebao internet u kući. Ljudi su gledali kao da prodajemo teleportaciju. A danas, kad dijete od pet godina swipea po ekranu bolje nego što sam ja ikad upravljao Cisco routerom, svi misle da je to normalno. Nijedna infrastruktura nije vidljiva kad radi kako treba. Ista stvar vrijedi za nacionalnu sigurnost — primijetiš je tek kad zakaže, a kad funkcionira, nema apsolutno ništa za vidjeti.

Lincoln Laboratory je savršen primjer tog paradoksa. Sedamdeset pet godina tihe evolucije od ratnog laboratorija do institucije koja razvija tehnologije za kvantnu komunikaciju i autonomne sustave. A mi, publika, gledamo u ekrane i mislimo da je inovacija nešto što se događa u Silicijskoj dolini, u garažama mladića s hoodicama i investitorima koji bacaju milijarde na aplikacije za dostavu avokada.

Ako je kvantno računalo toliko važno, zašto o njemu ne pričaš s prijateljima uz kavu? Zato što je to dosadno. Zato što nema lica, nema drame, nema sukoba koji bi se mogao pretvoriti u seriju na Netflixu. Kvantna fizika je teška, zahtijeva trud, a mi smo navikli na instant zadovoljstvo koje dolazi s jednim klikom.

Laboratorij je s vremenom postao svojevrsni ekosustav koji povezuje akademsku zajednicu, industriju i obrambeni sektor. To nije glamurozno, ali je funkcionalno. I dok se svijet divi startapima koji su sagradili carstva na tuđem radu, ova institucija tiho radi na stvarima koje će definirati sljedećih pedeset godina — od umjetne inteligencije koja se može objasniti, do senzora koji će pratiti klimatske promjene iz svemira.

Najbolji dio? Nitko od nas neće znati za većinu tih stvari dok ne postanu svakodnevica, a onda će ih uzeti zdravo za gotovo. Kao što uzimamo zdravo za gotovo da globalni pozicioniranje radi, da vremenska prognoza ima smisla, da satelitska komunikacija povezuje kontinente. Kao što uzimamo zdravo za gotovo da netko, negdje, radi posao koji neće vidjeti odobravanje javnosti, ali će zato spriječiti katastrofu koju nikada nećemo saznati da se mogla dogoditi.

Sedamdeset pet godina tihe izvrsnosti. Sedamdeset pet godina u kojima je ovaj laboratorij bio tihi arhitekt američke moći, a sve što javnost vidi jest radar koji prati vrijeme i par članaka o svemiru. Možda je to najveća lekcija za sve nas koji jurimo za pažnjom, za lajkovima, za naslovima — najvažnije stvari koje radimo neće biti vidljive. Ali će biti bitne. I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s pretplatom i uvjetima korištenja od 47 stranica.

Izvor: news.mit.edu