Sedamdeset tisuća eura za bršljan, žardinjere i čelične mreže u podvožnjaku

Da, ciničan sam. Ali ne zbog projekta. Zbog toga što je sedamdeset tisuća eura za ozelenjivanje podvožnjaka vijest, a ne rutina. Zamislite grad u kojem je sadnja bršljana na betonski zid vrhunac tjedna. To je dijagnoza stanja, ne kritika projekta. Jer kad pogledate što se inače radi s javnim novcem — studije izvodljivosti koje koštaju više od same izgradnje, konzultanti koji naplaćuju analizu analize, projekti koji se crtaju pet godina i onda zaključe da nema para za izvedbu — ovo je gotovo pa revolucionarno. Netko je uzeo sedamdeset tisuća, potrošio ih na nešto opipljivo, i sad se građani voze kroz tunel koji ne izgleda kao da će se urušiti od samog pogleda.

A najbolji dio? Nisu potrošili lokalni proračun. INTERREG Slovenija-Hrvatska 2021-2027. EU novac. Jer, naravno, jedini način da se u Hrvatskoj napravi nešto korisno je da ti plati Bruxelles. To je ona stara fora: hoćeš asfaltirati put do sela? Treba ti EU fond. Hoćeš ozeleniti betonski tunel? EU fond. Hoćeš zaposliti nekoga tko će raditi? Pa, to već moraš sam. Ali zelenilo? Zelenilo je europski prioritet. I to je u redu, sve dok rezultat izgleda ovako dobro.

Ono što me istinski zabavlja je kontrast. Dok se u Silicijskoj dolini bore s time kako natjerati AI da ne halucinira, u Kastvu su riješili problem betonske depresije s biorazgradivim posudama od kokosovih vlakana. Dok Musk obećava kolonizaciju Marsa, ovdje su kolonizirali jedan tunel bršljanom. I pogađate što? Bršljan ne kasni s rokovima. Bršljan ne odgovara pasivno-agresivnim tweetovima. Bršljan raste. To je jedino što radi. I to radi bolje nego većina softvera koji se danas prodaje.

Naravno, uvijek ima onih koji će reći: "Sedamdeset tisuća eura za nekoliko žardinjera? Koji kurac, pa mogao si za te pare kupiti tri polovna automobila." Istina. Mogao si. Ali onda bi imao tri polovna automobila u podvožnjaku, što je manje korisno od bršljana. Bršljan ne zagađuje, ne treba mu registracija i neće ga netko ukrasti da bi ga prodao u Bosni. Bršljan je, u usporedbi s automobilom, praktički besmrtan. A i ljepše izgleda na Instagramu.

Postoji dublja poenta ovdje, a nije u bršljanu. Poenta je da su ljudi koji su odobrili ovaj projekt razumjeli jednu stvar koju tech industrija masovno ignorira: okolina oblikuje ponašanje. Stavite ljude u betonsku kutiju i oni će se ponašati kao beton. Stavite ih u prostor koji ima ikakvu estetsku vrijednost i možda, samo možda, neće osjećati potrebu da pobjegnu glavom bez obzira. Podvožnjak više nije prolaz koji trpiš, nego mjesto kroz koje prolaziš i možda usput primijetiš da je netko uložio trud. To je psihologija, ne botanika.

A sada dolazimo do onog dijela gdje bih trebao biti oštar prema nekome. Ali nemam koga. Ovo nije priča o prevarantu koji prodaje maglu. Ovo nije priča o političaru koji je uzeo mito. Ovo je priča o ljudima koji su napravili nešto konkretno, s novcem koji je došao iz fonda koji je plaćen našim porezima (da, i EU novac je naš novac, samo skupljen na većoj razini), i sad se građani osjećaju bolje. I to je to. Nema skrivene agende. Nema korupcije. Samo bršljan, kokos i čelik.

Zato ću ovaj put biti blag. Zato ću priznati da me ova vijest nasmijala, ali onako dobro. Nasmijala me jer je toliko jednostavna, a opet toliko rijetka. U svijetu u kojem se svaka javna investicija pretvara u politički spin, ovdje je spin minimalan, a rezultat maksimalan. Grad Kastav se pohvalio, ali ne na način "pogledajte nas kako smo pametni", nego "evo, napravili smo nešto, ljudima se sviđa". I to je sasvim dovoljno.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. Samo sedamdeset tisuća eura pametno potrošenih. I to je, , gotovo pa čudo. Ako možemo ozeleniti jedan podvožnjak, možda možemo ozeleniti i cijeli sustav. Ali nemojmo pretjerivati s optimizmom. Bolje da prvo vidimo hoće li bršljan preživjeti zimu.

Izvor: riportal.net.hr