Šest bilijuna dolara vrijednosti je izgubljeno u godinu dana od posljednje recesije koju je...

Razlika je u tome što dot-com balon nije imao centralne banke i regulatorne agencije koje su ga aktivno pumpale kao da je to posljednji vlak za budućnost, a svi koji nisu uskočili ostaju zauvijek u prošlosti. Danas imamo upravo to: financijske institucije koje su stvorene da spriječe kolaps sustava sada daju legitimitet i kapital onome što bi, u bilo kojoj drugoj industriji, bilo klasična piramidalna shema obećanja bez proizvoda. Ako je balon kada ga vidiš, kako se onda zove situacija kada su čuvari vrata ti koji drže pumpe i viču "još, još, još"?

Paralela s 2008. nije u tome što AI nema vrijednost — ima je, kolosalnu. Problem je u mehanizmu vrijednosti. Prije petnaest godina, vrijednost je bila izmišljena kroz kompleksne financijske derivate koji su pakirali loše kredite u AAA obveznice. Danas se vrijednost izmišlja kroz "transformativni potencijal" i "disruptivnu moć" modela koji troše električnu energiju male države da bi napisali pjesmu o mačkama u stilu Shakespearea. Temelj je taj: prodaja narativa o budućnosti umjesto stvarne, mjerljive ekonomije u sadašnjosti. Prodaja magle, ali ovaj put s API ključem i mjesečnom pretplatom.

Tržište je postalo golema mašina za samozadovoljavanje. Vrijednost kompanije više nije povezana s profitom, rastom prihoda ili čak brojem korisnika, već s kapacitetom da uvjeri druge investitore da će nešto revolucionarno uskoro doći. To je ekonomski ekvivalent lanca poverenja: ja ulažem zato što ti ulažeš, a ti ulažeš zato što je netko treći rekao da će netko četvrti uložiti. Krug se vrti sve dok netko ne upita jednostavno pitanje: "Čekaj, a što točno radi?" U tom trenutku, kao u onoj dječjoj igri "statue", svi se moraju smrznuti. Jer odgovor je uvijek neka varijacija "poboľjšava produktivnost", "automatizira kreativne tokove", "redefinira paradigmu". Prazne kalorije za um.

Najopasnija paralela nije čak ni u spekulaciji, već u koncentraciji. Dot-com je bio relativno demokratski: bilo je tisuće startupa, hrpa ludaka s idejama, raznoliko tržište koje je na kraju prokuljalo Googlea i Amazona iz hrpe krša. Današnji AI boom je neusporedivo centraliziran. Moć, kapital i računalni resursi koncentrirani su u rukama možda pet kompanija na svijetu. Kada jedan od tih giganta kihne, cijeli lanac opskrbe — od poluvodiča do podatkovnih centara do startupa koji koriste njihove modele — dobije upalu pluća. Sustav je postao "too big to fail" prije nego što je uopće dokazao da može uspjeti na tržištu. To je kao izgraditi nuklearnu elektranu prema nacrtima koje nitko u potpunosti ne razumije, a onda staviti cijelu mrežu u njen pogon. Što bi moglo poći po zlu?

Regulatorni odgovor je, u najboljem slučaju, naivni pokušaj da se uhvatiš u koštac s vjetrenjačom pomoću pisaće mašine. Dok se zakonodavci sastaju, formiraju odbore, pišu bijele knjige i raspravljaju o etičkim načelima, industrija je već prošla tri ciklusa inovacija. Brzina tehnologije je eksponencijalna; brzina države je geološka. Rezultat je da se regulacija uvijek događa nakon što se balon već napuhao, što daje lažni osjećaj sigurnosti i, ironično, dodatno podstiče spekulaciju. "Gledajte, država se time bavi, to je ozbiljno," pomisle investitori. To je kao da vatrogasci stave službeni pečat na kanister benzin prije nego što ga netko upali, umjesto da ga odnesu iz vatrenog kruga.

A onda tu je potrošač, krajnji član lanca. On ne ulaže milijune u NVIDIA dionice. On plaća dvadeset dolara mjesečno za alat koji mu pomaže pisati bolje e-mailove ili generirati sliku za blog. Njegova izloženost nije direktna, ali je sveprisutna. Kada se balon pušne, neće se raspasti samo portfolioi hedge fondova. Raspast će se cijeli ekosustem usluga, platformi i poslova koji su izrasli oko ove tehnologije kao ljuspice oko jezgre. Zamisli da se Netflix, Spotify, vaš CRM, alat za dizajn i pola alata koje koristi vaš poslodavac odjednom nađu na životnoj opciji jer su svi gradili na istom skupu pretpostavki, istim skupovima podataka i istim skupim API pozivima ka istih pet cloud provajdera. Kolaps nije linearan. Kaskadiran je.

Pitanje nije hoće li doći do korekcije. Pitanje je što će pokrenuti lančanu reakciju. Može biti tehnološki: otkriće da su temeljni modeli nepopravljivo pristrani ili skloni halucinacijama u kritičnim primjenama. Može biti regulatorni: jedan veliki sudski spor koji odjednom učini cijeli poslovni model neodrživim. Može biti financijski: jednostavno prestanak jeftinog novca koji je podmazivao ovaj stroj. Ili, najvjerojatnije, bit će kombinacija svega navedenog, jer su sve te račve povezane u jedan čvor. A kada se taj čvor počne otpuštati, nitko neće moći reći koja je nit bila prva.

Konačna ironija je što sami zagovornici AI-a najavljuju vlastitu opskuriranost. Njihov krajnji cilj — opća inteligencija koja prevladava ljudske kapacitete — uklanja upravo ono što trenutno daje vrijednost njihovim kompanijama: ljudsku potrebu za rješenjima. Ako uspiju, izumit će sebe. Ako ne uspiju, izgubit će povjerenje tržišta. To je dijamantno uokviren paradoks: jedini način da opravdaš valutaciju od stotina milijardi je obećati nešto što će, kada se ostvari, učiniti tvoju kompaniju bespotrebnom. Koji kurac.

Tržišta su emocionalna bića s amnezijom. Uče, ali samo do sljedećeg vala euforije. Simptomi su poznati: prekomjerna koncentracija, regulatorna zaostalost, masovno samozavaravanje i narativ koji nadmašuje stvarnost. Liječenje je također poznato: šok realnošću. Problem je što, za razliku od 2008., ovaj put ne postoji jasni "subprime" kredit koji možemo izolirati i nazvati krivcem. Krivac je cijeli narativ napretka. Kako operiraš na ideji?

Izvor: theverge.com