Softbank uzima 40 milijardi dolara kredita da bi kupio kartu za OpenAI IPO

Masayoshi Son je uzeo 40 milijardi dolara na kredit da bi kupio kartu za najskuplju igru na svijetu — a ta igra se zove OpenAI, i jedina dokazana sposobnost te tvrtke je da troši novac s elegancijom kakva bi nasmijala i Louisa XIV. JPMorgan i Goldman Sachs, dva najveća imena na Wall Streetu, produžila su japanskom konglomeratu neosigirani kredit od 12 mjeseci, što je u financijskom žargonu ekvivalentno tome da ti netko baci kesu s gotovinom preko ograde i kaže: "Vrati kad možeš, stari." Ili, preciznije, vrati kad OpenAI konačno ode na burzu, što će se, prema svim simptomima, dogoditi prije kraja ove godine. Simptomi su bili jasni već prošle jeseni — povišeni P/E ratio svih AI dionica, kronični nedostatak profita u cijelom sektoru, i opsesivno ponavljanje riječi "AGI" na način koji podsjeća na vjerski zanos.

A pacijent, u ovom slučaju Softbank, pokazuje sve znakove akutne manije za velikim ulogom, stanja koje liječnici zovu "FOMO u terminalnoj fazi". Činjenica da je kredit neosiguran govori više o trenutnoj psihozi nego o bilo kojem financijskom modelu. To je kao da odeš u banku i kažeš: "Evo, treba mi 40 milijardi, nemam kolateral, ali imam osjećaj da će ova stvar eksplodirati." I bankari, umjesto da pozovu hitnu, potpišu papire.

Jer u 2026., kolateral nisu tvornice, zemljišta ili patenti — kolateral je narativ. A narativ je da je OpenAI jedina igra u gradu koja može isporučiti opću umjetnu inteligenciju, ili barem dovoljno dobru iluziju da se za nju može naplatiti 100 milijardi u valuaciji prije IPO-a. Softbank, koji je već izgorio na WeWorku i Uberu, sada stavlja sve što ima na jedan broj na ruletu. A taj broj je Sam Altman, čovjek koji je počeo kao non-profit apostol, a završio kao najbolji prodavač magle u Dolini.

Altman prodaje spasenje, ali sitna slova kažu da spasenik mora potpisati ekskluzivni ugovor i dati mu kontrolni paket. Pogledajmo brojke, jer brojke ne lažu, samo ljudi lažu s brojkama. OpenAI je, prema curenjima, sagorijevao gotovo milijardu dolara mjesečno samo na računima za cloud i plaće genijalaca. To je razina trošenja koja bi posramila i najrazmaženije suverene fondove.

Njihov prihod od pretplate na ChatGPT Plus je otprilike kao da pokušavaš preliti požar čašom vode. A Softbankov Vision Fund 2, koji je već izgubio desetke milijardi na tech promašajima, sada se ponaša kao kockar u kasinu koji je toliko duboko u minusu da jedini izlaz vidi u tome da udvostruči. Četrdeset milijardi dolara na 12 mjeseci — to nije poslovni kredit, to je ultimatum. To je poruka: "Imamo godinu dana da se ovo materializira, ili ćemo svi zajedno ležati u ruševinama." A kamata koju će plaćati na taj iznos?

Zaboravi. To je samo buka u pozadini dok se gleda kako se vrti točak. Ovdje dolazimo do filozofske, pa čak i krležijanske dileme o prirodi vrijednosti u kasnom kapitalizmu. Jer što točno kupuje Softbank s tim novcem?

Ne kupuje čipove — Nvidia to drži u čvrstom stisku, a Jensen Huang prodaje B200 ploče po cijeni manjeg grada. Ne kupuje talente — jer svi talenti već rade za OpenAI, Microsoft ili Anthropic, a cijene inženjera su toliko napuhane da je jeftinije zaposliti NASA-in tim. On kupuje položaj. Kupuje mjesto za stolom u trenutku kad se podijeli kolač.

A taj kolač se zove "liquidity event" — trenutak kad se sve te ogromne, nerealne valuacije pretvore u stvarne, likvidne dolare za one koji su unutra. A Softbank je, nakon niza spektakularnih promašaja, očajnički trebao biti unutra. To je kao gužva u dućanima u Trstu osamdesetih — laktovi van, bez milosti, i na kraju izađeš s tri para cipela i osjećajem da si preživio rat. Samo što su cipele u ovom slučaju dionice koje će možda sutra vrijediti nešto, a možda i ne.

A što je s Altmanom? Čovjek koji je 2015. govorio o opasnostima neusklađenog AI-ja i osnovao non-profit da štiti čovječanstvo, sada vodi najagresivniju komercijalnu utrku u povijesti tehnologije. Njegov put od "open" preko "capped profit" do potpuno "for profit" entiteta koji traži trilijune za čipove je savršen studij korporativnog ciničma. I sada, na pragu IPO-a, pitanje je: što točno ulažemo?

U tehnologiju koja još uvijek halucinira i troši energiju male države? Ili u priču o tehnologiji koja će jednog dana promijeniti sve? Jer burza ne nagrađuje stvarnost — nagrađuje očekivanja. A očekivanja oko OpenAI-a su dosegla religiozne razmjere.

Čekajte, ako je AI tako pametan, zašto mu treba 600 milijardi dolara da nauči ono što moja baka zna od rođenja — da ne vjeruješ svemu što pročitaš? Ne možemo govoriti o ovom ludilu bez da spomenemo druge velike igrače na crnoj listi. Elon Musk, čovjek koji obećava Mars, a ne može isporučiti robotaxi, tuži OpenAI upravo zbog ovakvog zaokreta — što je vrhunac ironije, jer je Musk sam PT Barnum s PayPal računom.

A Pat Gelsinger, čovjek koji je trebao spasiti Intel, predsjedao je nad najvećim raspadom u povijesti poluvodiča dok je govorio o 'Intel renesansi' — to je kao da najavljuješ renesansu dok ti kuća gori. Svi oni trče za istim graalom: dominacijom u AI eri. A Softbankov kredit je samo najnoviji i najglasniji pokazatelj da se završna runda približava. Kada dode do IPO-a, bit će to spektakl koji će nadmašiti i Facebookov i Alibabin izlazak.

I bit će zasnovan na jednoj jedinoj stvari: vjeri. Osjećaj je nešto poput onog kad sam 1985. u finalu kadetskog prvenstva čuvao Kukoča — stojiš tamo, imaš plan, imaš volju, ali tip jednostavno operira u drugoj dimenziji i ti ne možeš učiniti ništa. Tako izgleda kad te pregazi narativ koji je zaista izvanredan. I sada, svi — Softbank, JPMorgan, Goldman, mali ulagači — stojimo na terenu i pokušavamo obraniti protivnicija koji već igra u NBA All-Star utakmici.

A lopta je, u ovom slučaju, budućnost cijele industrije. Zaključak je neizbježan. Ovaj kredit nije klasično financiranje — to je most. Most prema IPO-u u 2026. techcrunch.com

Izvor: techcrunch.com