Šest generacija bežične mreže i još uvijek ne možemo normalno telefonirati u liftu

Deset tehnoloških enablersa za 6G, pišu u Wileyjevom knowledge hubu, pažljivo složeni kao meni u restoranu s tri Michelin zvjezdice — teraherc frekvencije, AI/ML integracija, rekonfigurabilne inteligentne površine, sve do simbioza senzora i komunikacija. Zvuči kao da ćemo konačno dobiti mrežu koja neće puknuti kad cijeli kvart istovremeno otvori TikTok u deset navečer. I stvarno, kad pogledaš te komponente, svaka je sama po sebi fascinantna — teraherc komunikacije iznad 100 GHz, frekvencijski raspon 7-24 GHz koji su operateri već počeli oblizivati kao mačke kiselo vrhnje, pa one inteligentne površine koje će reflektirati signal točno tamo gdje treba, umjesto da se, ko danas, odbija od zgrade i završi u kanalu.

Ali evo gdje nastaje problem. Sjećam se, ne kao svog iskustva nego kao promatrača iz devedesetih, kad smo postavljali prve dial-up veze na Kvarneru — tada su ljudi mislili da je 56k modem čarolija. Danas imamo 5G koji teoretski može prenositi podatke brzinom koja bi preplašila optički kabel, a u praksi? U praksi imaš dvije crtice na mobitelu na Markovom trgu dok ministar drži govor. Jer sva ta tehnološka čuda ne znače ništa ako ih implementiraju taj ljudi koji su projektirali mrežu da štedi na baznim stanicama.

Tih deset enablersa su kao sastojci za savršen rižoto — imaš odličan rižoto kad imaš odličan rižoto i odličnog kuhara. Ali ako kuhar misli da je riža ista ko instant rezanci, dobit ćeš kašu. Operateri su ti kuhari. I oni su, povijesno gledano, skloni prekuhati stvar. Pogledaj samo kako su 5G prodavali — "revolucija u zdravstvu", "autonomna vožnja", "pametni gradovi". A dobili smo brži Netflix na mobitelu i mogućnost da streamamo nogomet na plaži, što je fino, ali nije baš ona revolucija koju su obećavali na onim konferencijama u Barceloni gdje su dijelili šampanjac i pričali o latenciji od jedne milisekunde.

A sad dolazi 6G s pričom o teraherc frekvencijama koje će, eto, omogućiti holografske pozive i digitalne blizance stvarnosti. Koji kurac je holografski poziv? Zamisli da sjediš na sastanku i umjesto Zoom mreškanja gledaš prozirnu sliku kolege koji je zaboravio isključiti kameru dok ide na wc. To je ta budućnost? Ili ćemo, ko i uvijek, dobiti skuplju pretplatu za uslugu koju nitko nije tražio, ali su je marketinški odjeli već smislili?

Najzanimljiviji dio cijele priče je onaj o rekonfigurabilnim inteligentnim površinama. To su, pojednostavljeno, zidovi koji se ponašaju kao pametna ogledala za radio valove — umjesto da signal umre u betonu, oni ga preusmjere. Zvuči kao nešto što bi trebalo riješiti problem s kojim se nosimo od prvog dana mobilne telefonije: pokrivenost. Ali opet, tko će to postaviti? Isto ono komunalno poduzeće koje ne može popraviti semafor na rivi, sad će kalibrirati inteligentne površine?

I tu dolazimo do srži problema. Tehnologija nije problem. Tih deset enablersa — od AI/ML optimizacije mreže do simbioze senzora i komunikacija — sve su to rješenja koja postoje, testirana su u laboratorijima, čak i u pilot-projektima. Problem je uvijek taj: ljudska glupost, pohlepa i kratkoročno planiranje. Operateri žele povrat ulaganja u tri godine, države žele naplatiti spektar, proizvođači opreme žele prodati novu generaciju hardvera. I svi su sretni, osim korisnika koji će, ko i uvijek, platiti račun za mrežu koja radi bolje u PowerPoint prezentaciji nego u stvarnom životu.

A najgore od svega je što se ova priča ponavlja ko loš refren. 3G je trebao donijeti mobilni internet — donio je WAP koji je bio spor ko puž na tranzitorima. 4G je trebao biti revolucija — bio je, ali tek nakon što su aplikacije postale pametnije od mreže. 5G je trebao biti sve — postao je brži 4G. I sad 6G obećava da će popraviti greške prethodnika. Kao onaj tip koji svaki put kaže "sad sam se promijenio", a na kraju opet zaboravi rođendan.

Jebote, kad razmislim, najbolja stvar koja se dogodila mobilnim mrežama u zadnjih deset godina nije neki enabler nego činjenica da su ljudi prestali vjerovati operaterima i počeli rješavati probleme sami — mesh mreže, lokalni ISP-ovi, pa čak i oni frekventni dronovi koje su postavljali nakon potresa. To je prava inovacija: kad shvatiš da ti veliki igrači neće riješiti problem, pa uzmeš stvar u svoje ruke.

I zato, dok Wiley prodaje deset tehnoloških enablersa za 6G, ja bih dodao jedanaesti, onaj najvažniji: zdrav skepticizam. Jer bez njega, sva ta teraherc čuda i inteligentne površine ostat će ono što jesu — još jedna prezentacija na konferenciji u Barceloni, dok ćeš ti i dalje, u svom stanu na trećem katu bez pokrivenosti, pomicati mobitel od prozora do prozora u nadi da ćeš uhvatiti jednu crticu.

Budućnost je stigla. I dalje ne vadi.

Izvor: content.knowledgehub.wiley.com