Šest stotina devedeset jedan čunj. Dvadeset godina. Jedna djevojka iz Mlake.

To je broj koji bi u normalnom svijetu izazvao bar jedan dan tišine, ali u Hrvatskoj će izdržati otprilike do prvog idiota koji objavi selfie s političarem. Dvadesetogodišnja Paula Polanšćak otišla je u austrijski Schwaz, srušila 691 čunj i time nadmašila svjetski seniorski i juniorski rekord u kuglanju. Ne u nekoj egzotičnoj disciplini koju je izmislio netko tko nije imao što raditi subotom, nego u klasičnom kuglanju — onom gdje ti treba preciznost, snaga, koncentracija i živci od čelika. I učinila je to kao članica Kuglačkog kluba Mlaka.

A sad, usporedi to s bilo kojom vijećnicom u bilo kojem gradu u ovoj državi. Usporedi to s prosječnim danom u hrvatskom javnom sektoru. Usporedi to s bilo kojim startupom koji je prošle godine dobio EU fondove za inovaciju koja se svodi na to da je netko skužio kako se app za naručivanje pizze može napraviti i u Čakovcu.

Paula Polanšćak nije tražila dozvolu. Nije čekala da joj netko odobri proračun. Nije formirala radnu skupinu. Nije naručila studiju izvodljivosti. Otišla je, bacila kuglu, ponovila to 691 put u efektivnom smislu, i postala najbolja na svijetu. Dok su naši gradonačelnici još uvijek u fazi "trebalo bi napraviti strategiju", ona je već oborila rekord koji će stajati dok netko ne dođe i obori ga — a vjerojatno će to biti opet netko iz iste kuhinje, iz iste Mlake, iz istog sustava koji ne čeka odobrenje nego radi.

Dvadeset godina. To je dob u kojoj većina ljudi još uvijek vjeruje da će ih društvene mreže nahraniti. Paula je u toj dobi već svjetska rekorderka. Nije čekala da joj netko kaže "mlada si, imaš vremena". Nije čekala da joj netko kaže "to nije ozbiljan sport". Ozbiljan je koliko i svaki drugi u kojem moraš biti bolji od svih ostalih na planetu u istom trenutku.

I sad dolazimo do dijela koji boli. Hrvatska ima fascinantan broj ljudi koji su izvrsni u stvarima koje ne zanimaju medije. Kuglanje je jedan od tih sportova — tih, precizan, zahtjevan, i potpuno ignoriran od strane sustava koji radije financira treću ligu u nogometu nego svjetske rekordere. Ali evo, dogodilo se. Bez fanfara, bez državnog prijema, bez ministra koji će se slikati. Samo broj. 691. I ime: Paula Polanšćak.

Što bi se dogodilo da je ista ta energija, ista ta preciznost, taj taj fokus uložen u bilo koji drugi segment hrvatskog društva? Zamisli da naši političari imaju 691 čunj u glavi. Zamisli da komunalne firme rade s preciznošću kuglačice koja cilja taj kut 691 put i svaki put ga pogađa. Zamisli da javna nabava funkcionira s istom razinom koncentracije. Ne bi trebalo. Previše je to apstraktno. Hrvatska je zemlja u kojoj se izvrsnost tolerira, ali se ne nagrađuje. Osim ako nisi u nogometu. Ili ako ne pjevaš. Ili ako ne znaš dovesti EU novac u selo.

Paula Polanšćak je uradila nešto što većina nas neće uraditi u životu: postala je najbolja na svijetu u nečemu. I to u disciplini koja ne nudi ništa osim rezultata. Nema milijunskih ugovora. Nema sponzora koji se bore za njezin potpis. Nema televizijskih prijenosa. Samo čunjevi. I broj. I tišina koja nastane kad padnu.

A mi ćemo sutra čitati o nekome tko je dobio 200 tisuća eura iz EU fondova za aplikaciju koja ne radi, o gradonačelniku koji je otvorio novu klupu u parku, o stranci koja je podnijela kaznenu prijavu protiv druge stranke. I negdje u Mlaki, Paula će opet baciti kuglu. I opet. I opet. Dok ne postane 692. Ili 700. Dok ne postane toliko dobra da više nitko neće moći reći "kuglanje nije sport".

Jer nije stvar u sportu. Stvar je u tome da postoje ljudi koji rade ono što drugi samo pričaju. I to je jedina konstanta koja vrijedi. U tech industriji, u sportu, u životu. Izvrsnost ne pita za dozvolu. Ne čeka odobrenje. Ne formira radnu skupinu.

Samo baci. I sruši.

Izvor: fiuman.hr