Šest stotina milijuna eura je iznos koji je prošle godine utrošen na tech konferencije u Europi — a...

Prvi dan Tech.eu summita uvijek ima istu dijagnozu: sindrom akutnog predviđanja uz kronični nedostatak originalnosti. Agenda je oblikovana onim što je već prošlog ljeta bilo u trendu na Substacku, a paneli su popunjene ljudima koji su tu zato jer su njihove firme platile najviše za sponsoring. Tematika je teška, ozbiljna, obećavajuća — AI regulativa, suvereni cloudovi, deep tech, održivi unicorni. Riječi koje zvuče kao da su ih generirale same da bi opravdale svoje postojanje. Nitko ne spominje da je regulacija uglavnom pokušaj da se zaustavi nešto što već juri kao vlak bez kočnica, da su suvereni cloudovi samo način da se novac drži unutar istih pet korporativnih džepova samo pod drugim imenom, ili da je "održivi unicorn" oksimoron veličine jednog Minotaura.

Atmosfera je mješavina kolektivnog samozavaravanja i tihog očaja. Svi znaju da je devet od deset startupa koji se tamo predstavljaju već mrtvo u sebi, da će investicije koje se najavljuju s pompoznim press release-ovima možda stići, ali pod uvjetima koji će osnovatelje pretvoriti u plaćenike vlastitih ideja. Ipak, ritual se mora održati. Moraju se razmijeniti posjetnice koje nitko neće pogledati, popiti besplatni flat white u papirnatim čašama s logom cloud provajdera i slušati kako neki lik u Allbirds patikama objašnjava kako će njihov LLM za optimizaciju opskrbnog lanca promijeniti svijet — osim što ne mogu objasniti kako će preživjeti sljedeću rundu financiranja. To je cirkus u kojem su svi i nastupajući i publika, a ulaznica je četveroznamenkasti iznos u eurima.

Ono što se ne događa na takvim skupovima je još značajnije. Ne događa se razgovor o tome zašto Europa konstantno proizvodi izvrsne inženjere a onda ih šalje u SAD jer im ne može ponuditi ni tržište ni hrabrost. Ne spominje se činjenica da su mnoge od "revolucionarnih" europskih AI inicijativa zapravo samo skupi wrapperi za OpenAI API, preliveni jezikom domoljublja i GDPR sigurnosti. Nema panela o tome kako je cijela industrija postala ekstraktivan sustav gdje se vrijeme, pažnja i novac mladih ljudi pretvaraju u rast korporativnih bilanci, dok se oni koji stvaraju pravu vrijednost — inženjeri, dizajneri, čak i čistačice koje pospremaju konferencijske dvorane — tretiraju kao zamjenjivi resurs. To su neugodne teme. One ne prodaju ulaznice.

Postoji specifična vrsta jezika koji cvjeta na takvim pozornicama. To je jezik neodređenih glagola i pasivnih konstrukcija. "Moramo omogućiti okruženje." "Treba poticati inovacije." "Vjerujemo u sinergiju." Nikad: "Mi smo zajebali jer smo uložili u blockchain umjesto u edukaciju." Nikad: "Naš model poslovanja je u suštini piramidalna shema koja ovisi o vječnom rastu." To je jezik koji služi da se sakrije nedostatak konkretnog sadržaja, poput parfema koji se prska po smeću. A publika klima, jer priznati da car nije odjeven značilo bi priznati da su i oni tu goli, da su potrošili firmine novce na nešto što je u najboljem slučaju skup networking, a u najgorem — kolektivno traćenje vremena.

Za one koji su prošli kroz stvarne tehnološke cikluse — koji su ručno slagali servere u podrumu, pisali kôd za dial-up pristup ili gledali kako se .com balon pušta — sve ovo ima neobičan prizvuk deja vua. Riječi su se promijenile: umjesto "portal" sada je "platforma", umjesto "B2C" je "direct-to-avatar", umjesto "burn rate" je "runway extension". Ali emocija je ista: mješavina pohlepe, straha i nade da će ovaj put, baš ovaj put, magija uspjeti i da će se novac pretvoriti u nešto trajno. Razlika je u razmjeru. U devedesetima si mogao pokrenuti ISP s par tisuća dolara i stvarno promijeniti način na koji ljudi u jednom gradu komuniciraju. Danas, šest stotina milijuna eura se potroši samo na to da ljudi pričaju o tome kako će nešto promijeniti svijet.

Najveća ironija Tech.eu summita, i svih sličnih, je njegova potpuna nebitnost za stvarni tehnološki napredak. Pravi rad se ne događa u blještavim dvoranama uz koktele od matcha. Događa se u štagljima u Helsinkiju gdje netko debugga kernel do tri ujutro, u garaži u Zagrebu gdje se leži PCB ploča, u dosadnoj administraciji gdje netko uporno pokušava digitalizirati jedan glupi javni servis koji će ljudima uštedjeti jedan dan čekanja godišnje. To nije seksi. To se ne može prodati kao ulaznica na konferenciju. To ne zahtijeva badge.

Na kraju, vrijednost takvog skupa nije u onome što se čuje na pozornici, već u onome što se događa izvan nje — u tihoj solidarnosti ljudi koji su shvatili da su svi u istom brodu koji tone, u jednom dobrom savjetu preko kave koji ti uštedi šest mjeseci pogrešnog skretanja, u spoznaji da je netko već pokušao ono što ti pokušavaš i da ne uspijeva. To su trenuci koji vraćaju ulaganje. Problem je što su oni rijetki, nasumični i potpuno neplanirani. Platiš tisuću eura za šansu da se dogode. Vjerojatnost je mala, ali nije nula. I to je dovoljno.

Dok se summit nastavlja, dok se kamere okreću prema sljedećem speakeru koji će govoriti o "demokratizaciji tehnologije", nekoliko tisuća kilometara dalje, netko upravo pusha kôd koji će zaista nešto popraviti. Neće dobiti stajati na pozornici. Neće imati Allbirds patike. Ali njihov će rad, vjerojatno, preživjeti i sljedeći ciklus hipe. A konferencija će se sljedeće godine održati opet, s novim buzzwordima, istom dinamikom nade i ciničnosti. Krug se nastavlja. Račun također.

Izvor: tech.eu