Šezdeset i tri milijuna godina svjetlosti je daleko, a galaksija M88 svejedno stiže na centar skupa...

Nema pregovora. Nema strategije. Nema prijave na EU fond. Galaksija jednostavno putuje prema središtu jata, vučena gravitacijom koju nitko nije pitao za dozvolu. I tu počinje problem s kojim se suočava svaki sustav koji misli da može pregovarati s fizikom.

Jer u tech industriji smo navikli da se pravila mogu izbjeći. Dovoljno je pametan pivot, dovoljno agilan MVP, dovoljno disruptivan pitch deck — i gravitacija će se povući. Neće. Gravitacija je strpljiva. Gravitacija je jebeno uporna. Gravitacija je onaj tip koji te čeka ispred zgrade u tri ujutro jer zna da ćeš izaći prije ili kasnije.

M88 nije izabrala svoju putanju. Nije održala sastanak uprave na kojem su odlučili "idemo prema centru, to je naš growth strategy". Galaksija je dio jata, jato ima masu, masa stvara gravitaciju — i to je to. Matematika ne mari za tvoje KPI-jeve.

A gledaj što radimo mi. Sastavljamo timove od dvjesto ljudi da odluče treba li app imati plavi ili zeleni gumb. Trošimo milijune na A/B testiranje nijanse sive. Organiziramo summit o sinergiji i disrupciji u hotelskom kompleksu u kojem noćenje košta više nego što je prosječni korisnik naše platforme spreman platiti za godišnju pretplatu.

I sve to dok se galaksije — galaksije, jebote — kreću prema centru jata brzinom od tisuću kilometara u sekundi, bez da je itko ikad napisao user story.

Naravno, nije sve u brzini. M88 je aktivna spiralna galaksija, što znači da još uvijek stvara nove zvijezde. Nije mrtva. Nije se predala. Samo zna gdje ide i ne gubi vrijeme na pitanje "zašto". Zašto je ionako irelevantno kad je fizika već odlučila.

Sjećam se devedesetih, dok smo Kvarner Net dizali iz nule. Nismo imali luksuz pitanja "zašto". Imali smo server u sobi, kabel kroz prozor i korisnike koji su znali da će veza pasti čim padne kiša. Nismo imali growth hacking. Imali smo kišobran preko routera. I radilo je. Ne zato što smo bili pametniji, nego zato što nismo imali vremena biti glupi.

Danas imamo vremena. I novca. I alata. I konzultanata. I frameworka. I metodologija. I svega toga toliko da smo zaboravili osnovnu stvar: sustavi se kreću prema centrima mase. Bilo da si galaksija, bilo da si startup, bilo da si država. Ako si dovoljno dugo u orbiti oko nečega što je veće i masivnije od tebe — prije ili kasnije ćeš se sudariti s njim.

Pogledaj što se događa u svijetu tehnologije. Sve se kreće prema nekolicini centara. Podaci prema oblacima. Kapital prema fondovima. Talenti prema kompanijama koje su toliko velike da ih više ne zovemo kompanijama, nego platformama. I svaka od tih platformi ima gravitaciju koja ne mari za tvoje mišljenje. Ti si u jatu. Jato se kreće. Kraj priče.

Ali M88 ima jednu stvar koju mi nemamo: vrijeme. Šezdeset i tri milijuna godina svjetlosti znači da ono što gledamo nije sadašnjost. To je prošlost. Galaksija je već tamo gdje ide, mi samo čekamo da svjetlost stigne. I to je, na neki način, utješno. Jer znači da ništa nije hitno. Ništa nije kraj svijeta. Ako galaksija može putovati milijunima godina prema svom odredištu bez panike, možda i mi možemo preživjeti jedan product launch bez da izgorimo.

Naravno, nećemo. Previše smo uvjereni da smo mi ti koji kontroliramo putanju. Da je naš growth hacks jači od gravitacije. Da ćemo ovaj put izbjeći centar jata.

Nećemo.

Ali barem ćemo imati dobar pitch deck dok padamo.

Izvor: science.nasa.gov