Singapurski model: kad globalizacija postane luksuz koji ne možeš priuštiti

Petsto milijardi dolara godišnje trgovine je iznos koji bi mogao nestati kao da ga nikad nije ni bilo, a s njim i cijeli jedan model države koji je funkcionirao savršeno dok je svijet bio jedan veliki, gladan supermarket. Singapur je bio taj supermarketov najbolji dostavljač, logističar i blagajnik, a sada gleda kako se police prazne, kupci dijele na lojalne klanove, a vlasnik trgovine — taj nebulozni koncept zvan globalna trgovina — odlazi u stečaj. Pacijent pokazuje klasične simptome akutne ovisnosti o vanjskim faktorima uz kroničnu iluziju kontrole. Preporuka je jednostavna: treba pronaći novi izvor. Problem je što svi ostali izvori već imaju svog dostavljača, i što su ti dostavljači upravo oni koji su odlučili da više neće trgovati jedni s drugima. Cijela priča o Singapuru kao čudu jezika, tehnologije i urednosti uvijek je bila priča o jednom jedinom triku. Trik je bio u tome što si ti, kao grad-država bez resursa, bez poljoprivrede, bez ikakvog prirodnog bogatstva, postao esencijalni čvor. Kanal. Prolaz. Niti za sve one koji su htjeli prodati robu s istoka na zapad, i za sve one koji su htjeli poslati novac sa zapada na istok. Bio si neutralan teren, sterilna soba za operaciju kapitala, gdje su se pravila poštovala ne zato što su moralna, nego zato što su isplativa. To je bio genijalan poslovni model, ali ima jednu kritičnu ranjivost: temelji se na pretpostavci da će svi ostali nastaviti trgovati. Kada Kina i Amerika odluče da je bolje da svaka ima svoju poluprovodničku industriju, svoju mrežu opskrbe, svoj internet, onda se ta sterilna soba pretvara u vrlo skupu, vrlo čistu praznu prostoriju. Apsurd situacije je u tome što je Singapur možda najbolje upravljana tvornica na svijetu, ali svijet više ne želi jednu tvornicu. Želi deset manjih, lošije upravljanih, skupljih i neefikasnih tvornica, samo da su blizu, samo da su njihove. To se zove rezilijencija. To se zove suverenitet. To se, , zove strah. A strah je jedina emocija koja nadjačava pohlepu, barem u kratkom roku. Singapur je izgradio carstvo na pohlepi, a sada se suočava s tsunami straha — straha od ovisnosti, straha od blokada, straha od onoga što susjed može učiniti. Kako se boriš protiv toga? Ne možeš ponuditi još jeftiniju uslugu. Ne možeš ponuditi još bolju logistiku. Možeš ponuditi samo jednu stvar: postati nekom drugom esencijalan čvor. A u novoj, fragmentiranoj mapi svijeta, svi već imaju svoje omiljene čvorove. Evo naivnog pitanja koje bi postavila moja pokojna susjeda u Rijeci dok bi gledala vijesti: "Ako su toliko pametni i bogati, zašto jednostavno ne naprave nešto svoje? Nešto što ne mogu odnijeti?" Pitanje je genijalno u svojoj jednostavnosti jer dira u srž problema. Singapur nije napravio ništa svoje u smislu proizvoda s brendom. Napravio je sve za druge. Napravio je najbolje luke za tuđe brodove, najpouzdanije banke za tuđi novac, najefikasnije carine za tuđu robu. To je kao da imaš najbolji restoran u gradu, ali sve što poslužuje dolazi iz tuđih kuhinja, a ti si samo majstor za ugostiteljstvo i prezentaciju. Što se događa kada se ti dobavljači posvađaju i prestanu ti slati namirnice? Možeš imati najljepše tanjure na svijetu, prazni će ostati. Sada se priča o novim prilikama na Bliskom istoku. To je klasična priča o prebacivanju s jednog trna na drugi. Jer Bliski istok nije novi globalni supermarket. To je skupina izuzetno bogatih, izuzetno nestabilnih i izuzetno zahtjevnih klijenata koji ulažu iz straha, a ne iz pohlepe. Oni ulažu da bi diverzificirali od nafte, da bi kupili utjecaj, da bi osigurali svoju budućnost kada nafta više ne bude toliko vrijedna. Singapur može postati njihov financijski savjetnik, njihov logistički partner za ne-naftne projekte. Ali to je posao usluge, opet. To nije vlasništvo. To nije proizvod. To je opet briga o tuđem novcu, samo što su ovaj put vlasnici još hirovitiji i politički osjetljiviji. To je kao preći s posla konobarenja u Michelinovom restoranu na poso konobarenja na privatnoj jahti ruskog oligarha. Možda je plaća bolja, ali rizik da te netko baci u more za pogrešan komentar je znatno veći. Ritam pada globalizacije nije ujednačen. To nije klasični krah. To je spor, mukotrpan proces isprekidanog disanja gdje jedan lanac pukne danas, drugi sljedeće godine, gdje se carine postepeno dižu, a standardi postepeno razilaze. Za državu koja je sinkronizirala svoj vlastiti ritam s ritmom globalne trgovine, to je najgori mogući scenario. To je kao da sviraš u orkestru gdje svaki instrument polako odlazi iz takta, ali nitko ne smije stati. Ti nastavljaš svirati svoj dio savršeno, sve dok ne shvatiš da više ne sviraš istu pjesmu kao violinist pored tebe. Što onda? Nastaviš li svirati svoj partitura savršeno u krivoj pjesmi, ili pokušaš prilagoditi tempo onome tko je najglasniji? Singapur je bio dirigent cijelog orkestra. Sada gleda kako prvi violinist odlazi s pozornice, a trubaši iza njega sviraju marš za koji on nema note. Konačna dijagnoza nije laka. Model nije mrtav. Model je teško bolestan, a lijekovi su bolni i neizvjesni. Lijek se zove "ponovno izumiti se". To znači riskirati ono što si gradio desetljećima. Znači pokušati izgraditi vlastite, svjetske brendove umjesto da samo hostaš tuđe. Znači ulagati u tehnologiju i istraživanje na način koji stvara nešto što svijet mora kupiti, a ne samo što može proći kroz tvoju luku. To je nevjerojatno teško. To zahtijeva kulturni pomak od servisne mentalnosti prema kreativnoj, a to je pomak koji je teži od bilo koje ekonomske reforme. To je kao tražiti od najboljeg konobara u gradu da otvori vlastiti restoran i osvoji Michelinovu zvjezdicu. Većina ne uspije. Singapursko poglavlje je, u stvari, samo najuočljiviji simptom opće bolesti. To je bolest modela rasta koji je bio savršen za 20. stoljeće, a postaje opasno krhak za 21. On pokazuje da čak i najbolje upravljanje, najčišći uredi, najbrži internet i najpouzdanije sudstvo ne mogu nadoknaditi jednu jednostavnu činjenicu: ako ti je cijeli identitet izgrađen na biti most, a ljudi s obale odluče sagraditi zidove, ostaješ vrlo skupi, vrlo lijepi most koji vodi od nigdje do nigdje. Budućnost nije stigla s fanfarama. Stigla je s tihim, postupnim zatvaranjem granica. I donijela je račun svima koji su mislili da će zidovi ikada biti dobra investicija.

Izvor: bloomberg.com