Škola bez evakuacije

Osmi dan dojava o bombama i netko je napokon shvatio da se dijete ne može evakuirati u nedogled jer će do kraja školske godine svi učenici znati napamet plan izlaska, ali neće znati ništa o integralima. Ministarstvo je poslalo nove upute: evakuacija nije nužna, procjena se radi individualno. Odlično. Samo osam dana i osamsto lažnih uzbuna trebalo je da netko kaže ono što je svaki računovođa u državnoj firmi znao od prvog dana — da je masovna evakuacija svaki put kad tinejdžer s dosadom i pristupom emailu odluči testirati sustav, financijski i logistički samoubojstvo.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. Ovaj potez miriše na kalkulaciju koju bi napravio netko tko je izračunao da je jeftinije platiti odštetu jednom roditelju koji će tužiti državu jer je dijete ostalo u zgradi, nego evakuirati dvanaest tisuća učenika svaki dan dva tjedna. I to je, u svijetu javne uprave koji sam vidio iznutra dok sam postavljao prve servere za lokalne zajednice devedesetih, zapravo napredak. Jer prije su donosili odluke po osjećaju. Sad bar računaju. Loše, ali računaju.

Problem je što su nove upute istovremeno pametne i potpuno beskorisne. Pametne su jer prepoznaju da je evakuacija postala ritual koji više šteti nego pomaže — djeca su naučila da je dojava o bombi izgovor za izlazak iz učionice, a nastavnici su razvili refleks koji više nema veze sa sigurnošću nego s procedurom. Beskorisne su jer "individualna procjena" u školi koja nema psihologa, nema sigurnosnog protokola i nema budžeta za bilo šta osim krede i ploče, znači da će ravnatelj ili ravnateljica odlučivati na temelju toga jesu li imali lošu noć ili im je kava bila preslaba.

Koji kurac je trebalo osam dana da netko sjedne i kaže: "Ljudi, imamo sistematski problem, ne seriju incidenata"? Osam dana su škole stajale, djeca su gubila nastavu, roditelji su gubili živce, a policija je gubila resurse na dojave koje su dolazile s email adresa koje je mogao registrirati i moj prvi modem iz 1996. Da, onaj od 14.4 kbps koji je zviždao kao umirući kit. I tada smo znali da je anonimnost na internetu dvosjekli mač — ali bar smo imali filtere. Danas imate Gmail koji vam dopušta kreirati pet računa s pet lažnih imena dok čekate da vam se skuha instant juha.

Ono što me najviše jebe u cijeloj priči nije sama dojava. Dojave su stara vijest. Još devedesetih su ljudi zvali aerodrome i govorili da je bomba u terminalu, pa su evakuirali, pa je netko izgubio milijune, pa su uhvatili lika koji je to radio jer mu je bivša radila na šalteru. Nije. Dojava je alat. Ono što je novo je brzina kojom smo prihvatili da je masovna evakuacija normalna pojava. Osmi dan. Osmi. I tek sad netko kaže "stanite, razmislimo". To nije sigurnosni problem. To je problem kolektivne histerije koju hrane mediji koji svaku dojavu prenose kao da je treći svjetski rat, i društvene mreže koje svaku fotografiju evakuacije pretvaraju u content.

A najapsurdnije od svega? Tko god stoji iza ovih dojava, vjerojatno je tinejdžer koji sjedi u sobi, pije Monster Energy, i smije se kao pijanac u tri ujutro jer je uspio zaustaviti obrazovni sustav cijele države s jednim emailom. I to je ono što bi svakog IT profesionalca trebalo natjerati na razmišljanje. Ne o sigurnosti. O tome kako smo izgradili sustave koji su toliko krhki da ih jedna osoba sa sedamnaest godina i pristupom besplatnom VPN-u može dovesti do ruba kolapsa. To nije hakerski napad. To je socijalni inženjering na državnoj razini.

Nove upute su dobre. Dokazuju da netko u ministarstvu ima funkcionalne sinapse. Ali one su zakrpa na sustavu koji je pukao na mjestima koja nitko nije ni gledao. Trebali bi se pitati zašto su škole postale meta. Trebali bi se pitati zašto djeca to rade. I trebali bi se pitati zašto je trebalo osam dana da netko kaže "dosta". Jer ovo nije kraj priče. Ovo je samo trenutak kad smo prestali trčati u krug i odlučili hodati prema izlazu. A izlaz je — individualna procjena. Koja. Kurac. To nije rješenje. To je priznanje da nemamo rješenje. I da ćemo se, dok ga ne nađemo, praviti da znamo što radimo.

Prva lekcija iz IT-ja: kad ti sistem padne osmi put zaredom na taj način, ne mijenjaš proceduru. Mijenjaš sistem. A mi smo promijenili proceduru. I zovemo to napretkom. Pas mater.

Izvor: riportal.net.hr