Školjić, račun i parking za pamćenje

Tridesetak tisuća eura za uređenje prostora mjesnog odbora u Školjiću, plus višegodišnje toleriranje nelegalno rezerviranih parkirnih mjesta. Zbrojite to i dobijete mali, savršeni portret hrvatske lokalne samouprave — onaj gdje se novac troši kao da sutra ne postoji, gdje se pravila primjenjuju selektivno i gdje su građani ti koji na kraju moraju dignuti glas, organizirati konferenciju za medije i dokazivati ono što je svakom normalnom čovjeku jasno na prvi pogled.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška.

Priča je jednostavna, gotovo banalna. Stanari Školjića, nakon višegodišnje borbe za povrat prostora mjesnog odbora, izašli su pred novinare s hrpom računa i optužbi. Grad je, tvrde, preplatio radove na uređenju tog istog prostora. I ne samo to — godinama je tolerirao nelegalna parkirna mjesta u kvartu, kao da je zakon o prometu opcionalna aplikacija koju instaliraš samo kad ti odgovara.

E sad, volio bih vidjeti taj račun. Ne onaj javni, nego onaj pravi — onaj gdje se vidi tko je odobrio budžet, tko je potpisao ugovor i, najvažnije, koliko je tko zaradio na tom poslu. Jer kad čuješ "preplaćeni radovi" u kontekstu gradske uprave, ne pomišljaš na grešku u kalkulaciji. Pomišljaš na sistem. Na dobro podmazan sistem gdje se javni novac pretvara u privatnu dobit kroz niz malih, naizgled bezazlenih koraka. Jebote, pa to je stariji od Trsata.

Ali najzanimljiviji dio nije novac. Najzanimljiviji dio su parkirna mjesta. Da, parkirna mjesta. U kvartu gdje svaki centimetar asfalta vrijedi više od zlata, netko je godinama držao rezervirana mjesta koja mu ne pripadaju. I grad je to tolerirao. Ne mjesec dana. Ne godinu dana. Godinama. To nije propust. To je politika. Politika koja kaže: "Ako si dovoljno glasan, ako imaš veze, ako znaš kome da nazoveš — pravila su za male ljude."

I sad stanari pitaju: zašto? I to je onaj trenutak kad shvatiš da je cijela priča zapravo o nečem mnogo dubljem. Nije o parkingu. Nije o prostoru mjesnog odbora. Jest o povjerenju. O onom krhkom, izlizanom povjerenju koje građani imaju u institucije koje bi ih trebale zastupati. I koje svaki ovakav slučaj — bilo da se radi o Školjiću, Zametu, Krnjevu ili bilo kojem drugom riječkom kvartu — mrvi na sitne komadiće.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba milijardu dolara i pet godina da nauči ono što svaki stanovnik Školjića zna iz iskustva — da se u lokalnoj samoupravi novac gubi brže od ključeva od stana, i da su nelegalna parkirna mjesta često samo simptom mnogo većeg problema koji se zove "tko koga zna".

Nisu stanari ti koji bi trebali dokazivati da su preplaćeni radovi. Nisu stanari ti koji bi trebali brojati godine toleriranja nelegalnih parkirnih mjesta. Grad bi trebao imati sustav koji to detektira automatski. Ali nema. I neće imati dok god ga netko ne natjera. Dok god se netko ne umori od šutnje i ne izađe pred kamere s hrpom papira.

I tako smo opet na početku. Građani protiv sistema. Pojedinci protiv aparata. S jednom konferencijom za medije, hrpom računa i pitanjem koje odjekuje praznim hodnicima gradske uprave: koji kurac?

Odgovor, naravno, neće doći. Jer odgovor bi značio priznanje. A priznanje bi značilo promjenu. A promjena je, u lokalnoj samoupravi, najskuplja stvar na svijetu.

Izvor: fiuman.hr