Software je jeo svijet

Trideset godina smo slušali istu mantru: pretplata je budućnost, vlasništvo je prošlost, softver je usluga, usluga je sve, sve je na dugme, dugme naplaćujemo mjesečno. I ljudi su povjerovali. Firme su povjerovale. Čak su i banke povjerovale, one koje još uvijek koriste COBOL na mainframeu iz 1989. jer im je "migracija preskupa" — ali su se svejedno pretplatili na CRM koji ne radi kako treba jer je "moderno". I eto nas. Softver je progutao svijet, a sad se svijet guši u pretplatama za stvari koje nikad nisu bile tvoje.

Koji kurac se dogodio? Dogodilo se ono što se uvijek dogodi kad industrija otkrije da može naplaćivati zrak. Prvo su došle osnovne stvari — Office 365, Adobe Creative Cloud, AWS. Logično. Platiš kad koristiš, ne moraš brinuti o serverima, updateima, sigurnosti. Radi. Onda su došle aplikacije za sve — za bilješke, za zadatke, za kalendar, za meditaciju, za brojanje koraka, za praćenje sna, za praćenje šta jedeš, za praćenje šta ne jedeš, za praćenje da li si zaboravio pratiti nešto. I sve je to bila pretplata. Deset dolara mjesečno za aplikaciju koja ti kaže da si noćas loše spavao — informacija koju bi ti besplatno rekla baka uz kavu, ali baka nema API.

A onda je došao AI. I tu je nastao problem. Ne zato što AI ne radi — radi, ponekad čak i dobro. Nego zato što su cijene treninga modela toliko astronomske da jedini način da se investicija vrati jest da se pretplate dignu do razine na kojoj će korisnici početi razmišljati isplati li im se uopće. I evo ih — kompanije koje su godinama prodavale maglu sada pokušavaju prodati maglu s umjetnom inteligencijom. I cijena je, naravno, viša. Puno viša.

Sad, zamisli scenu. Sjediš u uredu, šef ti kaže: "Trebamo AI asistenta za customer support." Kažeš: "Ok, koliko košta?" Kaže: "Pedeset dolara po korisniku mjesečno." Kažeš: "Ima nas tristo." Kaže: "Da." Kažeš: "To je sto osamdeset tisuća dolara godišnje za chatbota koji će nam odgovarati na ista pitanja koja smo do sad rješavali s dvoje ljudi iz Indije." Šef ušuti. Šef razmišlja. Šef kaže: "Ali moderno je." I potpiše ugovor.

To je SaaSpocalypse. Nije apokalipsa u smislu da će softver uništiti svijet — uništit će ga na način na koji ga je uništila i industrija fitnessa: pretplatit ćeš se na stvar koju ne koristiš, zaboravit ćeš otkazati, i za pet godina ćeš shvatiti da si platio cijenu stana za aplikaciju koja ti je poslala tri notifikacije. Razlika je u tome što ti fitness članstvo možeš otkazati dolaskom u teretanu i vikom na recepcionera. Softversku pretplatu ne možeš — jer nemaš kontakt, nemaš broj, nemaš pravo. Imaš samo formular za otkazivanje koji "trenutno ne radi" i "molimo pokušajte ponovo za 48 sati".

I tu dolazimo do srži problema. Industrija je izgradila poslovni model na inerciji korisnika. Računica je jednostavna: ako 10% korisnika zaboravi otkazati pretplatu nakon što im je istekao besplatni trial, to je čisti profit. Ako 20% zaboravi, to je bonus. Ako 30% — to je kvartalni bonus za CEO-a. I zato su procesi otkazivanja namjerno komplicirani. Zato moraš nazvati, pa čekati, pa objasniti, pa čuti "ali nudimo vam 50% popusta", pa reći ne, pa čuti "ali nudimo vam 70% popusta", pa reći ne, pa čuti "ali nudimo vam besplatnih šest mjeseci", pa reći ne, pa čuti "vaš zahtjev je u obradi, očekujte potvrdu za 3-5 radnih dana". I tako pet dana. I za to vrijeme ti naplaćuju.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je dizajn. Dizajniran je sustav u kojem je tvoje nezadovoljstvo manje važno od njihovog profita. I to je funkcioniralo dok su cijene bile niske. Dok je pretplata bila deset dolara mjesečno, nisi ni primijetio. Ali sad kad su cijene za AI alate stotinu, dvjesto, petsto dolara mjesečno — sad primjećuješ. Sad brojiš. Sad se pitaš: "Čekaj, ja plaćam više za AI nego za struju?" I odgovor je da. Plaćaš. I plaćat ćeš još više.

Jer logika je jednostavna. Ako je trening modela koštao milijardu dolara, netko to mora platiti. Ako model troši energiju kao mala elektrana, netko to mora platiti. Ako investitori očekuju povrat, netko to mora platiti. A taj netko si ti. I tvoja firma. I tvoja baka koja se pretplatila na AI aplikaciju za uređivanje fotografija jer joj je unuk rekao da je "super". I ona će platiti. I neće znati otkazati.

A najbolji dio? Sav taj softver, sve te pretplate, svi ti AI modeli — oni ne rješavaju stvarne probleme. Oni rješavaju probleme koje su sami stvorili. Trebaš bolji customer support? Evo AI chatbota koji će odgovoriti na 80% pitanja — ali će onih 20% poslati čovjeku koji je sad još više opterećen jer chatbot ne zna razliku između "moj račun ne radi" i "moj račun ne radi, ali samo kad koristim Firefox na Linuxu". Trebaš bolji marketing? Evo AI-ja koji će napisati tisuću varijacija iste rečenice — i sve će zvučati kao da ih je pisao AI. Trebaš bolji kod? Evo AI-ja koji će napisati kod — ali ga neće testirati, neće ga razumjeti, i kad pukne u produkciji, reći će "to je greška u trening podacima".

I tako stojimo. Softver je pojeo svijet. Sad jede sebe. I dok jede, naplaćuje nam. A mi plaćamo. Jer smo navikli. Jer je moderno. Jer je budućnost. I jer nemamo izbora.

Osim, naravno, da otkažemo pretplatu. Ako uspijemo.

Izvor: economist.com