Sony TV testovi 2026: petnaest tisuća eura i ništa novo

Petnaest tisuća eura za televizor koji ne zna skuhati kavu. To je tri puta više od prosječne godišnje plaće u Hrvatskoj, ali u svijetu vrhunskih TV ekrana to je cijena ulaznice za klub u kojem se još uvijek raspravlja o tome je li OLED bolji od LED-a kao da je 2017. godina. Sony, taj japanski gigant koji je nekad izmislio Trinitron i promijenio način na koji gledamo svijet kroz katodnu cijev, sada prodaje televizore koji su bolji od bilo čega što ste ikad vidjeli — i potpuno nebitni za 99.9% ljudi koji ih nikad neće kupiti.

Tržište televizora je čudna životinja. S jedne strane imate one koji kupuju najjeftiniji Hisense na akciji u Plodinama jer im treba nešto što pokazuje sliku dok jedu gablec, a s druge strane imate ljude koji su spremni dati cijenu rabljenog automobila za deset inča više dijagonale i nekoliko stotina nita svjetline više. Sony je oduvijek ciljao na drugu skupinu, i to s razlogom — njihovi televizori su objektivno među najboljima na tržištu, ali pitanje koje si nitko ne postavlja je: jesu li dovoljno bolji da opravdaju cijenu koja je katkad dvostruko veća od konkurencije?

Testiranje televizora je zanat za sebe. Ljudi koji to rade profesionalno provode sate gledajući testne uzorke, mjereći razinu crne, provjeravajući uniformnost panela i tražeći ghosting u akcijskim scenama. To je posao koji zvuči kao san dok ne shvatiš da gledaš istu scenu iz Blade Runnera 2049 četrdeset treći put i dalje nisi siguran je li taj pixel na lijevom rubu malo tamniji nego bi trebao biti. A onda netko odluči koji je televizor "najbolji" i napiše članak od tisuću riječi koji će pročitati možda stotinu ljudi koji si ga stvarno mogu priuštiti, i deset tisuća onih koji će samo reći "jebote, pa to je ko stan na Kantridi" i nastaviti gledati nogomet na svom Samsungu iz 2019.

Ono što je zanimljivo u cijeloj priči nije sam Sony, već ono što njihovi televizori govore o stanju industrije. Tehnologija ekrana je dosegla točku u kojoj su razlike između vrhunskih modela toliko male da ih prosječno ljudsko oko ne može primijetiti bez usporedbe A/B i profesionalne kalibracije. OLED paneli su već godinama fantastični, Mini LED je riješio problem svjetline, a procesori za upscaling su toliko dobri da mogu izvući pristojnu sliku čak i iz VHS vrpce snimljene na kameri iz 1995. I onda dođe Sony i kaže: "Imamo novi procesor koji je 30% brži." Super. Što će mi to? Da gledam reklame za deterdžent u još većoj rezoluciji?

Industrija se uhvatila u klopku koju je sama stvorila. Prodaja televizora pada već godinama jer ljudi ne mijenjaju uređaje svake dvije godine kao što su mijenjali mobitele. Televizor je postao trajno dobro — kupiš ga, montiraš na zid, i gledaš ga sljedećih osam do deset godina dok ne crkne ili dok Netflix ne prestane podržavati njegovu aplikaciju. I u tom kontekstu, Sonyjevi vrhunski modeli imaju smisla: ako ćeš gledati taj ekran desetljeće, možda je pametno uzeti onaj najbolji. Ali istovremeno, tehnologija napreduje toliko brzo da će ono što je danas vrhunsko za tri godine biti prosječno, a za pet godina zastarjelo.

Postoji i ona druga strana priče — ljudi koji kupuju ove televizore ne zato što ih trebaju, već zato što mogu. To je ista ona logika koja tjera ljude da kupuju automobile od dvjesto tisuća eura za vožnju po gradu gdje je ograničenje pedeset. Statusni simbol. Reći na večeri: "Imam Sony A95L, jebeno najbolji TV na tržištu." I svi klimaju glavom iako nitko od njih ne zna razliku između OLED i QLED osim što je prvo skuplje. To je onaj taj mentalitet zbog kojeg ljudi kupuju Rolex koji kasni pet sekundi dnevno umjesto Casia koji je točan do milisekunde.

Ali najveća ironija u cijeloj priči je ta da sadržaj koji gledamo na tim fantastičnim ekranima uglavnom nije vrijedan ekrana na kojem se prikazuje. Netflix komprimira svoj stream do točke u kojoj se razlika između Full HD i 4K gubi u artefaktima kompresije. YouTube je prepun videa snimljenih na mobitele. Televizijski programi se emitiraju u 1080i koji izgleda lošije nego DVD iz 2003. I onda ti imaš televizor koji može prikazati milijardu boja i savršenu crnu, a gledaš sapunicu u kojoj se glumci kreću kroz zeleni screen koji je očito loše osvjetljen. To je kao da kupiš Ferrari da se voziš u gužvi od Kantride do Škurinja u špicu. Tehnologija daleko nadmašuje sadržaj, i taj jaz se samo povećava.

Sony je u svemu tome jedan od rijetkih koji još uvijek pokušava. Dok su Samsung i LG prešli na masovnu proizvodnju i cjenovnu borbu, Sony je ostao vjeran svojoj filozofiji da kvaliteta košta. I to treba poštovati, čak i kada su cijene apsurdne. Jer u svijetu u kojem se sve pretvara u robu i jeftini plastični otpad, Sony još uvijek proizvodi televizore koji su umjetnička djela. Nažalost, ta umjetnička djela koštaju kao da su izrađena od zlata i dijamanta, a ne od stakla i plastike.

Ono što će se dogoditi u sljedećih nekoliko godina je predvidljivo. Televizori će postati još bolji, cijene će pasti, a razlike između brendova će se smanjiti do točke u kojoj će Sony morati pronaći novi način da opravda svoju premiju. Možda će to biti bolji softver, možda bolja integracija s drugim uređajima, možda nešto što danas ne možemo ni zamisliti. Ali jedno je sigurno: industrija televizora je na prekretnici, i oni koji ne uspiju prilagoditi će nestati kao što su nestali Pioneer, Panasonic i drugi nekadašnji divovi.

Dok čitam ove testove i recenzije, pitam se koliko će još dugo ovaj cijeli cirkus trajati. Televizori su postali toliko dobri da je svaka nova generacija marginalni napredak koji primjećuju samo profesionalci i entuzijasti. A opet, industrija nastavlja proizvoditi nove modele svake godine, s novim oznakama i novim cijenama, i ljudi ih nastavljaju kupovati. Možda je u tome cijela poanta — nije važno što trebaš, važno je što želiš. A Sony želi da poželiš njihov televizor. I po toj metrici, oni su i dalje među najboljima na svijetu.

Izvor: zdnet.com