Spašavanje proračuna: dvije riječi koje su u hrvatskoj politici postale sinonim za sve što radiš kad više ne znaš što bi

Šest mjeseci čekanja da se nešto napravi povodom inflacije koja jede plaće brže nego što prosječni građanin stigne reći "još jedan skok cijena ulja". I sad, eto, stiže paket mjera. Koji kurac, baš sad, šest mjeseci kasnije, kad su cijene već odradile svoj ples i kad je građanin već navikao da mu je tjedna košarica skuplja za iznos koji je prije pokrivao jedan pristojan izlazak? Timing je, da se poslužimo terminologijom iz IT forenzike, jebeno sumnjiv. Ko da si pokrenuo backup kad je server već izgorio.

Pogledajmo anatomiju ovog poteza. Nije to potez protiv inflacije. To je potez za proračun. I to onaj dio proračuna koji se zove "moramo negdje skupiti pare jer smo se zajebali s prognozama". Kad ti netko kaže da je cilj mjera "spašavanje standarda građana", odmah znaš da je pravi cilj negdje drugdje — najčešće u rubrici "kako da ne izgledamo potpuno bespomoćno pred izbore". Jer, jebote, inflacija od deset posto nije neka apstraktna brojka iz EUROSTAT-a. To je konkretna stvar: tvoja plaća vrijedi manje, tvoja štednja gubi na vrijednosti, a tvoj kruh je skuplji. I ti, kao vlast, čekaš šest mjeseci da izađeš s paketom koji zvuči kao da ga je pisao pripravnik koji je dobio zadatak pet minuta prije roka.

Ovo nije politička analiza. Ovo je forenzika lošeg menadžmenta. Ista ona vrsta menadžmenta koju vidiš u startupima koji troše zadnju rundu investicije na team building na Braču umjesto na development. Ista ona vrsta menadžmenta koja misli da ćeš problem riješiti tako što ćeš ga preimenovati. "Plenkovićeva inflacija" — eto, sad ima ime i prezime. Ko da će se cijene smanjiti zato što si inflaciji dao ljudsko ime. "Ovo je Marko. Marko jede tvoj novčanik. Glasajte protiv Marka." Genijalno. Apsolutno genijalno.

I sad, kritike s lijeve strane. Naravno da pljušte. I naravno da su u pravu. Ali evo u čemu je zajeb — iste te kritike su pljuštale i prije šest mjeseci. I prije godinu dana. I uvijek ista priča: "zakasnili ste", "nedovoljno je", "trebalo je drugačije". I što se promijenilo? Ništa. Apsolutno ništa. Jer struktura problema nije u tome što je netko zakasnio s mjerom. Struktura problema je u tome što se inflacija u Hrvatskoj ne rješava mjerama koje vlast može donijeti preko noći. To je sistemski problem. Uvozimo inflaciju. Uvozimo skupe energente. Uvozimo hranu. Uvozimo sve, jebote, osim političkih floskula — one su domaće proizvodnje i uvijek u izobilju.

Ali hajmo se igrati. Recimo da su mjere došle na vrijeme. Recimo da su ambiciozne. Što bi točno napravile? Smanjile PDV? Već smo to probali. Rezultat? Cijene su ostale iste, a država je izgubila prihod. Zamrzle cijene? Probali smo i to u devedesetima. Završilo je s praznim policama i crnim tržištem. Subvencionirale osnovne namirnice? Da, to radiš kad želiš reći "gledajte me, ja nešto radim" dok istovremeno pumpaš novac u sustav koji ionako curi na sve strane. Svaka od tih mjera je kao lijepljenje flastera na otvorenu ranu — izgledaš kao da se baviš problemom, ali krv i dalje teče.

Najjebeniji dio cijele priče je taj što obje strane, i vlast i oporba, igraju istu igru. Jedni kažu "evo, donijeli smo mjere" i nadaju se da će ljudi zaboraviti pitati zašto ih nije bilo prije. Drugi kažu "zakasnili ste, nedovoljno je" i nadaju se da će ljudi zaboraviti pitati što bi oni napravili drugačije, osim što bi isto zakasnili. I tako se vrti. Kao one stare Windows trake napretka koje nikad ne dođu do kraja. "Optimizacija sustava, nemojte gasiti računalo." I ti čekaš. I čekaš. I na kraju shvatiš da sustav nije ništa optimizirao — samo je trošio tvoje vrijeme.

A inflacija? Inflacija ne čeka. Inflacija je ko onaj bivši kolega s posla koji ti je dužan pare — ne zove, ne javlja se, ali svaki put kad pogledaš u novčanik, sjetiš ga se. I sve je manje. I sve je tanje. I na kraju shvatiš da problem nije u tome što ti je dužan, nego u tome što si mu ikad posudio.

Isto je i s ovim mjerama. Problem nije u tome što su zakasnile ili što su nedovoljne. Problem je u tome što ih uopće trebamo. U tome što je sustav dizajniran tako da reagira, umjesto da djeluje. Da gasi požare umjesto da gradi protupožarne zidove. I dok se dvije strane prepiru tko je više zakasnio, tko je više zakrivio, tko je više u pravu — cijene rastu. Tiho. Neumoljivo. Bez obzira na to tko sjedi u fotelji.

I znate što je najgore? Što će za šest mjeseci opet biti ista priča. Druge brojke, druga imena, drugi paketi mjera. taj kurac. Drugo pakiranje.

Izvor: riportal.net.hr