Sud odbio pritvoriti Riječanina koji prijeti vlastitoj obitelji

Osim što je sud odobrio da se jedan Riječanin slobodno šeta po gradu, dok prijeti vlastitoj obitelji, postavlja se pitanje - gdje je granica između pravde i apsurda? Imati nekoga tko prijeti ubijanjem vlastitog oca i brata, ali istovremeno uživati u slobodi, zvuči kao scenarij iz najgoreg filma. Ali, ne, to je samo još jedan dan u pravosudnom sustavu koji se čini da je izgubio kompas.

Općinsko državno odvjetništvo u Rijeci pokušava urazumiti sud, podnoseći žalbu, ali očigledno se sudac odlučio za igranje ruleta sa sudbinama. Kako je moguće da netko tko redovito prijeti članovima obitelji ne završi iza rešetaka? Koji kurac? Ako je to pravda, onda bi se svaka osoba koja je ikada izgovorila "ne znam" trebala prijaviti kao budući sudac. Jer, očito je da to nije pitanje zdravog razuma.

S obzirom na to da se radi o prijetnjama u vlastitoj obitelji, logika bi nam sugerirala da bi sud mogao biti oprezan. No, čini se da je sudac odlučio ignorirati stvarnu prijetnju i prepustiti stvari slučaju. Možda se nada da će se cijela situacija riješiti sama od sebe, kao što se nada da će se i božićni pokloni ispod drvca čarobno razbiti bez dodatnog troška. Samo, ovdje ne govorimo o poklonima, već o životima.

Postavlja se pitanje - koliko prijetnji treba da bi se netko smatrao opasnim? Hoće li sudsko vijeće čekati da se dogodi nešto strašno prije nego što se poduzmu mjere? Jer, na kraju dana, se ništa ne događa dok se ne dogodi. I tu dolazimo do ključnog problema: pravosudni sustav koji se ponaša kao da je zabavljen gledanjem sapunica, a ne ozbiljno shvaća svoje zadatke.

Riječanin, koji očito ima slobodu da prijeti dok se šeta po gradu, možda bi trebao razmisliti o svojim prioritetima. Što to znači za njegovu obitelj? Kako se osjećaju otac i brat koji moraju živjeti u strahu? Ovdje se ne radi samo o pravdi, već o ljudskosti. Ako se prijetnje ne shvaćaju ozbiljno, što nas to uči o društvu u kojem živimo? Jebeno je zastrašujuće razmišljati o tome.

U svijetu gdje tehnologija napreduje brzinom svjetlosti, gdje se razvijaju umjetne inteligencije koje mogu prepoznati obrasce i predviđati ponašanje, pravosudni sustav izgleda kao da je zapeo u vremenskoj petlji. Možda bi trebali razmisliti o uvođenju nekih pametnijih rješenja, poput algoritama koji bi mogli analizirati slučajeve prijetnji i odlučiti tko zaslužuje slobodu, a tko ne. Jer, ne možemo se oslanjati na ljudsku intuiciju kada imamo ovakve situacije.

Ovaj slučaj također otvara pitanje kako društvo reagira na obiteljsko nasilje. Koliko nam je stalo do naših bližnjih kad se ovakve stvari događaju? Da li je i dalje u trendu ignorirati problem dok ne postane preveliki? Čini se da su mnogi ljudi nesposobni prepoznati stvarne opasnosti dok ne postanu previše očite. I dok se suočavamo s ovim pitanjem, možda bi trebali preispitati vlastite vrijednosti.

Na kraju, ostaje nam nada da će se pravda ipak manifestirati. Možda će DORH uspjeti uvjeriti sud u ozbiljnost situacije. Možda će netko konačno shvatiti da prijetnje nisu šale. Jer, ako se ovakvo ponašanje ne sankcionira, pitam se što će se dogoditi sljedeće. Hoće li sudac odobriti i prijetnje prema susjedima? Ili možda i prema prolaznicima? Granice su se već pomaknule.

Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: fiuman.hr