Svemirski otpad kao znanstveni program: to je razina apsurda kojoj se divim više nego bilo kojem...

Raketa od dvadeset i nešto tona, komad metala koji je odradio svoj posao i ostao visjeti u orbiti kao jeftini kauč na pločniku nakon selidbe, upravo se sprema udariti Mjesec. Ne slučajno, ne namjerno — jednostavno je ostao bez goriva, bez kontrole i bez ikakvog osjećaja za dramaturgiju. I sada NASA i SpaceX, dvije institucije koje zajedno troše više novca nego što cijela Hrvatska vidi u proračunu za obrazovanje, organiziraju promatračku misiju da gledaju kako se to događa. Kao da je netko postavio teleskope da gledaju kako se kamion srušio s mosta. Znanost, majku mu.

Nije da nemam poštovanja prema inženjerima koji to rade. Likovi koji su izračunali putanju tog komada metala do preciznosti od nekoliko kilometara nakon godina lutanja po svemiru imaju moje potpuno, bezrezervno divljenje. To je razina vještine koja bi u normalnom svijetu bila nagrađena Nobelovom nagradom, a u ovom je samo još jedan dan u uredu za dečke i cure koji su navikli da im se kaže da nešto nije moguće pa to naprave iz inata. Ali hajde da budemo iskreni — mi ovdje ne gledamo znanost. Gledamo činjenicu da je čovječanstvo toliko zagadilo svemir da sada imamo programe za promatranje smeća koje se zabija u druga nebeska tijela.

Pedeset godina smo slali stvari u svemir s entuzijazmom djeteta koje je otkrilo da može bacati kamenje u more. Svaka misija, svaka raketa, svaki satelit — sve je to ostavilo trag. I sada, umjesto da se bavimo pitanjima koja su nas koštala trilijune dolara — a to su pitanja poput "kako ćemo doći do Marsa" i "postoji li život tamo gore" — mi promatramo kako se naš vlastiti otpad vraća da nas podsjeti da smo bili neodgovorni. Mjesec, taj tihi svjedok naše povijesti, uskoro će dobiti novi krater. I mi ćemo to promatrati. Sa zemlje. Kao što se promatra prometna nesreća na suprotnoj strani ceste.

Zapravo, postoji nešto dirljivo u toj cijeloj situaciji. Znate onaj osjećaj kada vam se stari laptop pokvari i shvatite da ste na njemu izgubili sve fotografije s putovanja? E pa, ovo je to, ali na kozmičkoj razini. Taj raketni stupanj je vjerojatno sudjelovao u misiji koja je trebala nešto značiti. Možda je lansirao satelit za komunikacije, možda je nosio opskrbu za stanicu. I eto ga sada — leti kroz svemir kao lutalica, bez svrhe, bez goriva, bez ikakve mogućnosti da itko išta učini. Ono što je nekada bilo vrhunac ljudske tehnologije sada je samo balistički projektil koji će napraviti rupu u zemlji od 400 tisuća kilometara udaljenosti.

A najbolji dio? Cijela ta operacija promatranja košta novce. Netko je morao napisati prijedlog, netko ga je morao odobriti, netko je morao rezervirati vrijeme na teleskopima. I svi su to napravili s potpuno ozbiljnim licima, kao da promatraju supernovu ili komet koji će nam reći nešto o podrijetlu svemira. Umjesto toga, oni će promatrati kako se naš vlastiti đubar zabija u susjedovo dvorište. I to će biti znanstveni podatak. Bit će objavljen u časopisima. Bit će citiran. I nitko neće postaviti ono ključno pitanje: koji kurac radimo da nam se ovo događa?

Znam, znam — to je dio cijene istraživanja svemira. Svaka misija ostavlja trag, svaka raketa ima svoj vijek trajanja, i prije ili kasnije sve pada. Ali postoji razlika između prihvaćanja rizika i normalizacije neodgovornosti. Kada smo slali misije na Mjesec sedamdesetih, svaki komad opreme je bio dizajniran s namjerom da se ili vrati ili da ostane tamo gdje je sletio. Danas imamo situaciju u kojoj je komercijalni sektor toliko ubrzao lansiranja da je jednostavno jeftinije pustiti da se stvari događaju nego planirati njihov kraj. To je kao da gradite autocestu i odlučite da vam ne trebaju zaštitne ograde jer, eto, većina vozača ionako vozi dobro.

I sad će NASA, ta ista institucija koja nas je naučila da je svemir mjesto čuda i otkrića, sjediti i gledati kako se komad smeća zabija u Mjesec. I oni će to nazvati znanošću. I bit će to znanost, tehnički. Ali to je kao da nazovete medicinskim istraživanjem činjenicu da promatrate kako pacijent umire od bolesti koju ste mu vi sami uzrokovali. Dijagnoza je jasna, simptomi su evidentni, ali liječenje? Pa, liječenje zahtijeva da priznamo da je problem u nama.

Mjesec je, usput rečeno, već pun naših tragova. Tamo su ostali zastave, vozila, instrumenti, pa čak i ljudske vrećice s otpadom. Sada će dodati još jedan krater. I znate što? Za pedeset godina, kada budemo slali nove misije, netko će možda posjetiti taj krater i reći: "Pogledajte, to je mjesto gdje je udario komad rakete iz 2025. godine." I to će biti naša ostavština. Ne otkriće, ne doseg — nego rupa koju smo napravili jer nismo htjeli potrošiti još malo goriva da odguramo stvar prema suncu.

I dok oni budu promatrali taj udar, ja ću sjediti ovdje, u svom uredu, gledajući u monitor i razmišljajući o tome kako je cijeli naš odnos prema svemiru zapravo samo projekcija našeg odnosa prema svemu drugome. Trošimo resurse bez razmišljanja o posljedicama, ostavljamo tragove bez osjećaja odgovornosti, i onda se čudimo kada se stvari sruše. Samo što ovaj put ne pada na našu glavu. Pada na Mjesec. I mi to gledamo. I zovemo to znanošću.

A možda je to i najbolje što smo mogli napraviti. Možda je upravo to — svijest o tome da i u svemiru ostavljamo tragove — ono što će nas konačno natjerati da razmislimo o tome što radimo. Jer ako ne možemo brinuti o Mjesecu, kako ćemo brinuti o Marsu? I ako ne možemo kontrolirati vlastiti otpad u svemiru, kako ćemo kontrolirati vlastitu pohlepu na Zemlji? Pitanja su jednostavna. Odgovori su, kao i uvijek, komplicirani. Ali jedno je sigurno — 5. kolovoza ćemo svi gledati u nebo i znati da se tamo gore, 400 tisuća kilometara daleko, događa nešto što smo sami uzrokovali. I to je, na neki čudan način, najljudskije što možemo napraviti.

Izvor: nasa.gov