Tesla bicikl za djecu od 225 dolara i apsurd brenda koji prodaje sve

Dvjesto dvadeset pet dolara za komad metala na dva kotača koji nema motor, nema pedale, nema kočnice, i koji pokreću isključivo dječje noge — prodano u trenu. Nije šala. Nije prvi aprilski vic. To je poslovni model kompanije koja je uvjerila svijet da je budućnost električna, ali je u međuvremenu počela prodavati i prošlost — doslovno, jer bicikl bez motora je definicija prošlog vijeka. I ljudi su poludjeli za njim.

Da je netko prije petnaest godina rekao da će najvrjednija auto-kompanija na planeti imati problem s isporukom dječjeg bicikla koji nema ništa osim okvira i guma, dobio bi dijagnozu ozbiljnog poremećaja percepcije stvarnosti. Danas je to normalna vijest. Prodali su ih koliko su napravili prije nego što je itko stigao trepnuti. Roditelji su se potukli za pravo da svom dvogodišnjaku kupe najskuplji balance bike u kvartu — jer na njemu piše Tesla. I to je cijela priča. Nije bitno što bicikl ne radi ništa što ne radi onaj od četrdeset eura u supermarketu. Bitno je što logo na boku košta stosedamdeset dolara premije.

Ako se ikad zapitate gdje je nestala ona stara dobra industrijska logika po kojoj cijena reflektira trošak plus marginu, evo odgovora: umrla je negdje između prvog tweet-a o Cybertrucku i trenutka kad su ljudi počeli plaćati tisuće dolara za komad zemlje na Marsu. Brend više ne prodaje proizvod. Brend prodaje priču u koju si kupac želi vjerovati. A priča glasi: kupnjom ovog bicikla, tvoje dijete ne uči samo balansirati — ono postaje dio budućnosti. Iako, tehnički, vozi najprimitivniji oblik prijevoza koji čovječanstvo poznaje, stariji od samog kotača.

No, hajde da budemo fer prema inženjerima koji su ovo smislili. Magnesium frame je lagan, pet pozicija sjedala omogućuje rast s djetetom, i vjerojatno je kvalitetniji od prosječnog kineskog plastičnog sranja koje se raspadne nakon tri miseca. Problem nije u proizvodu. Problem je u kontekstu. Ista kompanija koja obećava autonomna vozila, humanoidne robote i kolonizaciju Marsa, u međuvremenu zarađuje na pedalinama za mališane. To je kao da je CERN počeo prodavati magnete za frižidere s logom hadronskog sudarača. Kul je, ajme meni, ali šta to govori o fokusu?

Odgovor je, naravno, ništa dobro. Kad kompanija koja bi trebala mijenjati svijet počne brojati novac od aksesoara, to je znak da su ambicije sletjele na zemlju. Ne nužno loše — biznis je biznis, i ako tržište traži Tesla branded dudu za bebe, neka je dobiju. Ali postoji tanka linija između diversifikacije i očajničkog grabljenja svake prilike za prihod. A ova linija se zove integritet. Prodavati dječji bicikl bez motora pod brendom koji bi trebao biti sinonim za električnu revoluciju je kao da prodaješ dijetalnu kolu pod imenom mesnice. Konceptualno, ne štima.

Najzabavniji dio cijele priče je činjenica da je bicikl rasprodan. Nije više dostupan. Ljudi su ga kupili kao da sutra ne postoji. I sad će se na društvenim mrežama pojaviti tisuće fotografija ponosnih roditelja i njihove djece na Teslinom biciklu, dok će u komentarima drugi roditelji jadikovati kako su zakasnili. Marketing tim u kompaniji vjerojatno slavi. I trebaju — napravili su odličan posao. Ali ono što su napravili nije prodaja proizvoda. To je prodaja statusnog simbola. I to onog najgore vrste — onog koji cilja na roditeljsku krivnju i želju da se djetetu pruži najbolje, čak i kad najbolje nema nikakve veze s funkcionalnošću.

Podsjeća me na one dane u devedesetima kad smo u Kvarner Netu instalirali prve dial-up veze ljudima koji su plaćali bogatstvo za brzinu od 56k, samo zato što je na računalu stajao Intel Inside sticker. Ljudi ne kupuju performanse. Ljudi kupuju priču. I ako je priča dovoljno dobra, mogu im prodati i praznu kutiju s logom. Doslovno. Jer ovo je prazna kutija na dva kotača. Nema baterije. Nema motora. Nema čipa. Nema senzora. Samo magnezij, guma i logo. I to je dovoljno.

Što nas dovodi do pitanja koje nitko ne postavlja, a trebao bi: ako je kompanija sposobna prodati ovakav proizvod za dvjesto dvadeset pet dolara, koliko bi ljudi platili za nešto što zapravo radi? Odgovor je zastrašujuć. Jer ako je ovo uspjeh, sljedeći korak je Tesla branded pelena. Tesla branded duda. Tesla branded kolijevka. Zašto stati na biciklu? Brend je postao toliko jak da može prodavati bilo što. I hoće. Jer kapitalizam ne poznaje sram. Kapitalizam poznaje samo jednu metriku: je li prodano. Jest. Je. I zato ćemo uskoro gledati Tesla branded dječje igračke, odjeću, namještaj. I ljudi će ih kupovati. Jer je to Tesla. Jer je to status. Jer je to priča.

A najgore od svega je što se ne mogu ni naljutiti. Pametno je. Genijalno je. U svijetu u kojem je pozornost najvrjednija valuta, uspjeli su natjerati roditelje da plate dvjesto dolara za nešto što njihovo dijete može dobiti besplatno u parku. Samo što na ovom piše Tesla. I to je razlika. To je cijena brenda. I to je cijena koju smo spremni platiti. Svi. Jer svi želimo biti dio nečega većeg. Čak i kad je to nešto veće samo bicikl bez motora.

Izvor: thenextweb.com