Tragičan ishod sudara u Gorskom kotaru: kako nam se sve to događa?

Jedan nesretni 91-godišnjak je izgubio život, a mi se pitamo hoće li ikad netko preispitati kako, jebote, dolazimo do ovakvih tragedija. Frontalni sudar na državnoj cesti, a ni traga ni glasa od pravih odgovora. Kako je moguće da se u našim šumama i planinama prometna nesreća nađe na svakom koraku, dok debeli vozači na SUV-ovima misle da su na autoputu? Ovaj put, čovjek je vozio prema Delnicama. Prema podacima, nije se kretao prebrzo. A opet, evo nas, govorimo o smrti.

Pitanje koje se nameće je: tko preuzima odgovornost? Policija možda može objaviti rezultate očevida, ali gdje su svi oni koji su odgovorni za infrastrukturu koja se raspada? Ceste, koje bi trebale biti sigurne, zapravo su zamke za starije vozače. Što se događa s prometnim znakovima koji su izblijedjeli kao uspomene na bolje dane? Što će se dogoditi sljedeći put kada netko poželi proći kroz taj komadić ceste? Tko će platiti račun?

Možda nismo ni svjesni koliko je lako izgubiti život na ovim našim "modernim" prometnicama. U jednom trenutku, voziš, a u drugom si samo još jedan broj u statistici. Svi se mi ponašamo kao da su ceste naše osobne staze, a ne dijelovi javnog prostora koji bi trebali biti sigurne zone. Je li stvarno toliko teško uložiti u infrastrukturu koja neće ubijati ljude?

Ali s druge strane, tko bi čekao na to? Dok su naši političari zauzeti raspravama o projektima koji će im donijeti više glasova, zaboravljaju na običnog čovjeka koji jednostavno želi stići od točke A do točke B. A točka B, u ovom slučaju, bila je riječki KBC, gdje je naš junak preminuo od zadobivenih ozljeda. Hoće li netko od njih, ikada, osjetiti tu težinu na svojim ramenima? Hoće li ikad reći: "Žao mi je što nismo učinili više"?

I dok se mi ovdje bavimo pitanjima i tragikomičnim situacijama, u pozadini se odvija prava drama — vozači koji su prošli kroz slične situacije, vozači koji su izgubili voljene, vozači koji se pitaju hoće li im se to dogoditi. Naša stvarnost je poput lošeg filma s lošim scenarijem. Ponekad se pitam, je li to sve što imamo?

Naravno, uvijek ćemo imati svoje "izvrsne" mjere sigurnosti — znate, one bizarne kampanje koje govore o tome kako je vožnja pod utjecajem alkohola opasna. Ali tko će uopće slušati? Odluke o tome tko će živjeti, a tko umrijeti, često donose se na mjestima na kojima se ne čuje glas običnog čovjeka. Možda bi bilo bolje da umjesto toga razgovaramo o tome kako bi vožnja trebala biti sigurna avantura, a ne lutrija.

No, dok se svi mi služimo svojim pametnim telefonima i prepuni smo aplikacija koje nam govore kad je vrijeme za vožnju, možda bismo trebali prestati i pitati se: tko su oni koji odlučuju o našim životima? Tko su oni koji odlučuju hoće li neka cesta biti sigurna ili ne?

Budućnost prometa u našoj zemlji je mračna, a svi skupa gledamo kako se svjetla gasnu. Ako se to ne promijeni, vrlo brzo ćemo svi postati statistika. Gdje je kraj ovome?

Izvor: riportal.net.hr