Transformacija na recept: kako prodati maglu u četiri koraka

Pedeset milijardi dolara je cijena koju su kompanije spremne platiti za transformaciju koja neće funkcionirati, što bi bila najgora investicija desetljeća da netko nije izmislio način da je naplate svake godine iznova. U dvorani u New Yorku netko je upravo otvorio skup o AI-ju i budućnosti enterprise transformacije, a negdje u isto vrijeme, u stvarnom svijetu, enterprise kompanije i dalje koriste Excel tablice iz devedesetih i pitaju se zašto im serveri pale svako popodne. Ali hej, bitno je da je event otvoren, da su kamere uključene i da netko pametan objašnjava kako će AI promijeniti sve. Dok publika klimata, netko bi se mogao sjetiti pitati: ako je transformacija toliko jednostavna, zašto ju prodaju kao skupu uslugu, a ne kao proizvod koji radi sam od sebe? Odgovor je, naravno, jebeno očit — jer bi tada morali garantirati rezultat, a to je rizik koji nitko u ovoj industriji ne želi preuzeti.

Enterprise transformacija je postala ono što su wellness kampovi bili devedesetih: skupo mjesto gdje odlaziš da bi se osjećao bolje, a zapravo ti treba samo manje sastanaka i bolji internet. Ali tko će platiti konzultantu da ti kaže da trebaš zamijeniti kabel? Bolje je prodati viziju, puno bolje. Vizija ne zahtijeva mjerenje, ne zahtijeva rokove, ne zahtijeva ništa osim dobre prezentacije i dovoljno uvjerljivog glasa. I tako svake godine iste kompanije najavljuju transformaciju, iste konzultantske kuće naplaćuju iste projekte, a iste stvari ostanu iste — samo s novim buzzwordom na slideu. Ove godine je to AI. Prošle godine je bio blockchain. Godinu prije cloud. Za deset godina će biti nešto treće, a kompanije će i dalje imati iste probleme, samo će ih zvati drugačije.

Najzanimljiviji dio cijele priče je taj što su kompanije koje prodaju transformaciju zapravo najmanje transformirane od svih. Pogledaj bilo kojeg od tih velikih igrača — njihovi vlastiti interni sustavi su katastrofa, njihove IT ekipe su deset godina iza startapa, a njihova kultura je toliko rigidna da bi promjena mail klijenta trajala tri kvartala i četiri odobrenja. Ali eto, oni će tebi prodati transformaciju. To je kao da ti tvoj šurjak koji živi kod mame u četrdesetoj proda seminar o financijskoj nezavisnosti. Imaš li povjerenja? Nemaš. Ali imaš budžet, imaš ciljeve za kraj godine i imaš šefa koji očekuje da nešto napraviš po pitanju AI-ja. I tako kupiš. I tako nastaje krug.

AI je, naravno, savršen proizvod za ovu vrstu posla. Dovoljno je kompliciran da ga nitko ne razumije do kraja, dovoljno je obećavajuć da ga nitko ne želi propustiti, a dovoljno je skup da ga nitko ne može ignorirati. I tako kompanije troše milijarde na implementaciju sustava koje ne razumiju, za probleme koje nisu definirali, s ciljevima koje ne mogu mjeriti. I na kraju godine, konzultant napiše izvještaj od sto stranica u kojem stoji da je "postavljen temelj za buduću transformaciju", što na ljudskom jeziku znači: potrošili smo pare, ništa se nije promijenilo, ali imamo slide. I šef je sretan. I dioničari su sretni. I jedini koji nisu sretni su ljudi koji i dalje rade taj posao, samo sada uz dodatni softver koji im ništa ne olakšava.

I tu dolazi do onog ključnog momenta koji nitko ne želi priznati: enterprise kompanije ne trebaju transformaciju. Trebaju im ljudi koji znaju što rade, procesi koji imaju smisla i alati koji funkcioniraju. Ali to je previše jednostavno za prodati. To ne zahtijeva keynote govor, ne zahtijeva konferenciju, ne zahtijeva dogovor s četiri potpredsjednika i tri odjela. To zahtijeva samo da netko s autoritetom kaže: "Ekipa, ovo što radimo je glupo, ajmo drugačije." I to se ne događa. Jer autoritet je u enterprise svijetu ravnomjerno raspoređen na način da ga nitko nema dovoljno da išta promijeni, ali svatko ima dovoljno da blokira promjenu koju netko drugi predlaže.

I tako smo došli do točke gdje je transformacija postala industrija sama po sebi. Industrija koja zapošljava tisuće ljudi, troši milijarde dolara i proizvodi ništa osim slideova, izvještaja i još više sastanaka o tome kako bi transformacija trebala izgledati. I svaki put kad netko otvori ovakav skup, netko drugi negdje zatvori Excel tablicu i pomisli: "Možda bi ipak trebali probati to s AI-jem." I tako krug nastavlja. I tako će i sljedeće godine netko stajati na bini u New Yorku, San Franciscu ili Londonu i govoriti o transformaciji. I publika će klimati. I nitko neće primijetiti da se ništa ne mijenja.

Možda je cijeli problem u tome što smo zaboravili da transformacija nije događaj. Nije konferencija. Nije projekt s rokom od dvanaest mjeseci. Transformacija je ono što se dogodi kad netko odluči da nešto radi drugačije i to stvarno napravi. Bez slideova. Bez keynotea. Bez odobrenja četiri razine menadžmenta. Samo napravi. I to je najteži dio. Jer napraviti nešto zahtijeva odluku, a odluka zahtijeva odgovornost. A odgovornost je u enterprise svijetu najrjeđa roba.

I dok u New Yorku netko objašnjava kako će AI omogućiti kontinuiranu enterprise transformaciju, negdje u uredu netko pokušava spojiti printer na mrežu i pita se zašto to još uvijek ne radi kako treba. I to je prava slika. To je stvarnost koju nitko ne želi priznati, jer je previše dosadna, previše obična i previše ljudska da bi bila vrijedna milijardu dolara. Ali upravo je to jedino što treba riješiti. Sve ostalo je magla. Dobro plaćena, lijepo upakirana, ali magla.

I tako se enterprise transformacija nastavlja. I tako će se nastavljati dok god postoji netko tko je spreman platiti za obećanje da će sutra biti bolje nego danas. A sutra, naravno, nikad ne dolazi. Jer kad bi došlo, ne bi imali što prodati.

Izvor: bloomberg.com