Trg Frana Rubeše na Zametu

Dvanaest godina je dovoljno vremena da se rodi dijete, odraste do petog razreda osnovne škole, da se sagradi neboder ili da se tri puta izmijeni gradska vlast. Dvanaest godina je, očito, i dovoljno vremena da se pokrene inicijativa za imenovanje trga ispred crkve na Zametu po Franu Rubeši, pa da se ta inicijativa prvi put pojavi 2012., pa da se ponovno pojavi 2024., pa da gradonačelnica na to odgovori s entuzijazmom čovjeka koji je upravo otkrio da treba platiti režije — "potvrđujem, radimo na tome". Kao da je u međuvremenu netko zaboravio da je 2012. bila prije dvanaest godina, a ne prošli tjedan.

To nije kritika gradske uprave. To je dijagnoza kroničnog stanja koje se zove "lokalna administracija u ritmu puža na sedativima". Inicijativa Vijeća mjesnog odbora Zamet nije nova, nije iznenađenje, nije nešto što je iskočilo iz kutije za koju nitko nije znao da postoji. Ona je stara, poznata, provjerena, i — eto — još uvijek nije riješena. Dvanaest godina. To je duže od prosječnog životnog vijeka startupa, duže od mandata dvije gradske uprave, duže od garancije na većinu automobila. A mi još uvijek pričamo o tome da bi se jedan trg mogao preimenovati.

Koji kurac se događa s ovim gradom?

Postoji šarm u toj sporosti, naravno. Dok u Silicijskoj dolini jedan čovjek odluči da će promijeniti ime tvrtke, promijeni ga, objavi na X-u, izbriše, promijeni opet, sve u roku od 48 sati, jer eto — tako mu se ćefne, Rijeka i dalje raspravlja o trgu koji je prvi put predložen u godini kad je Gangnam Style bio hit na YouTubeu. To nije sporost tradicije, to je sporost sustava koji funkcionira po principu "tko čeka, taj dočeka", samo što je čekanje postalo toliko dugo da su neki od onih koji su inicijativu pokrenuli vjerojatno već u mirovini.

Ali hajde, nije sve crno. Gradonačelnica je odgovorila. To je već napredak. Mogla je reći "razmotrit ćemo", što u rječniku lokalne politike znači "zaboravi", ili "nije u planu", što znači "nismo ni čuli za to". Ona je rekla "potvrđujem, radimo na tome". To je jezik koji obećava. To je jezik koji kaže da se nešto događa. Pitanje je samo — što se događa i koliko brzo? Jer dvanaest godina je već prošlo. Ako treba još dvanaest, Frano Rubeša će dobiti trg negdje oko 2036., kad će većina nas biti previše umorna da bi nas bilo briga.

Cijela priča ima jednu posebno jebenu ironiju. Prostor ispred crkve na Zametu nije neki zaboravljeni kutak grada koji je netko slučajno otkrio u arhivskim mapama. To je mjesto gdje se ljudi okupljaju, gdje se održavaju događanja, gdje se parkiraju automobili, gdje se djeca igraju. To je živi prostor koji već funkcionira kao trg, samo što nema ime. I sad, dvanaest godina nakon što je netko rekao "ajmo ga nazvati", mi još uvijek čekamo da se papiri poslože.

Podsjeća me to na jednu od onih situacija u IT-u kad klijent kaže "trebam novu web stranicu", pa se dogovori termin za sljedeći tjedan, pa se dogovori drugi termin za mjesec dana, pa se pošalje predračun koji se čeka tri mjeseca, pa se krene raditi, pa klijent kaže "zapravo, treba mi malo drugačije", pa se čeka još dva mjeseca, i na kraju — dvije godine kasnije — stranica je online, ali izgleda kao da je dizajnirana 2010. To je Rijeka. To je lokalna uprava. To je sustav koji je toliko spor da bi ga čak i puž na sedativima prestigao.

Ali najbolji dio tek dolazi. Jer iza svake ovakve priče stoji pitanje koje nitko ne postavlja naglas: zašto je uopće trebalo dvanaest godina da se ova inicijativa ponovno pojavi na dnevnom redu? Gdje su bile sve one gradske uprave, svi oni vijećnici, svi oni odbori koji su u međuvremenu sjedili i odlučivali o važnijim stvarima — poput toga koju boju će imati klupe u parku ili hoće li se na Kantridi graditi novi hotel? Nije li imalo itko u tih dvanaest godina rekao "hej, imamo jednu inicijativu koja čeka od 2012."?

Naravno da jest. Ali inicijative koje ne viču, koje ne prosvjeduju, koje ne pale gume na cesti — one jednostavno nestanu u ladici. To je pravilo. Ako ne dižeš prašinu, ne postojiš. Frano Rubeša je, pretpostavljam, bio dovoljno skroman čovjek da ne bi tražio da mu se trg imenuje za života, ali dvanaest godina nakon što je netko predložio da se to učini — to je već malo previše čak i za najstrpljivijeg sveca.

I sad, eto, opet smo tu. Inicijativa je ponovno pokrenuta. Gradonačelnica je rekla da radi na tome. Možda ovaj put uspije. Možda će za godinu dana, ili dvije, ili pet, prostor ispred crkve na Zametu dobiti ime. A možda će opet proći dvanaest godina, pa će netko drugi sjediti u Gradskom vijeću i odgovarati na isto pitanje, kao da je vrijeme u Rijeci nešto što se mjeri u geološkim erama, a ne u ljudskim životima.

Jedna stvar je sigurna: dok se to dogodi, netko će već pokrenuti novu inicijativu za neki drugi trg. I tako u krug. Jer takva je Rijeka. Grad koji ima više inicijativa nego izvedenih projekata, više obećanja nego realizacija, i više strpljenja nego što bi itko tko živi u normalnom vremenskom toku mogao podnijeti.

Izvor: fiuman.hr