Tri čovjeka i jedna torta u svemiru

Tri čovjeka i jedna torta. Četiri stotine kilometara iznad zemlje, u kutiji koja juri brzinom od dvadeset osam tisuća kilometara na sat, netko je odlučio napraviti zabavu s kolačem. Lijepo. Romantično. Apsolutno besmisleno. Jer dok oni režu tortu i poziraju za fotografije koje će sutra obići svijet, negdje na tlu se odvija prava predstava. Ljudi koji su ih poslali gore ne mogu se dogovoriti tko će platiti sljedeću misiju. Države koje su izgradile tu kutiju od metala i nade gledaju jedna drugu preko nišana geostrateških interesa. A tehnologija koja je omogućila da tri osobe jedu kolač u bestežinskom stanju — ista ta tehnologija ne može osigurati da njihove bake na zemlji imaju stabilan internet. Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. Ovo je savršena metafora za cijeli svemirski program: spektakl koji skriva sistemski kvar. Čovječanstvo je sposobno poslati ljude na svemirsku stanicu, održavati ih živima mjesecima, vratiti ih na zemlju u jednom komadu — ali nije sposobno riješiti problem softvera koji košta milijardu dolara i ne radi kako treba. Ili pitanje vode na Marsu koje postaje manje važno od pitanja tko će kontrolirati resurse na Mjesecu. Pedeset godina nakon što je čovjek prvi put stao na Mjesec, mi smo u orbiti zaglavljeni u istoj geopolitičkoj dječjoj igri koja je obilježila Hladni rat. Samo su igrači sada drugačiji. Igra je ista. Koji kurac. Pogledajte te tri osobe na fotografiji. Jedan je Rus. Jedna je Ruskinja. Jedan je Amerikanac. Oni dijele tortu. Oni dijele zrak. Oni dijele sudbinu — ako nešto pukne na toj stanici, svi umiru, bez obzira na putovnicu. A na zemlji, njihove vlade troše milijarde na oružje koje bi trebalo uništiti one druge. Paradoks je toliko očit da bi bio smiješan da nije tragičan. I tu dolazimo do suštine: svemirski program je najbolji primjer onoga što tehnologija može postići kad je oslobođena politike. I najgori primjer onoga što politika radi tehnologiji kad je uhvati u svoje kandže. Jer istina je da ISS ne bi postojao da se Rusija i Amerika nisu dogovorile. Petnaest država, petnaest svemirskih agencija, petnaest birokracija — i oni su uspjeli izgraditi i održavati najskuplji objekt u povijesti čovječanstva. To nije tehničko čudo. To je političko čudo. Da su morali proći kroz standardni tender i proceduru javne nabave, stanica bi i dalje bila crtež na papiru. Ali to isto partnerstvo danas puca po šavovima. Sankcije. Ratovi. Retorika. Svaka nova misija je pregovaračka pozicija. Svaki astronaut koji dođe na stanicu je politička poruka. Svaka torta koju dijele je PR trik. A najgore od svega? To funkcionira. Ljudi gledaju tu fotografiju i misle: gle, kako je lijepo, ljudi različitih nacionalnosti jedu tortu u svemiru. I to je to. Nitko ne pita koliko košta ta torta. Nitko ne pita zašto je trebalo pet godina da se dogovore tko će je donijeti. Nitko ne pita što se događa s milijardama dolara koje se troše na održavanje tog objekta dok se na zemlji djeca bore za čistu vodu. Nije da sam protiv svemirskog programa. Naprotiv. Kao netko tko je 1996. postavljao prve dial-up veze u Rijeci i gledao kako se svijet povezuje, razumijem fascinaciju onim što je iznad nas. Internet je bio naša svemirska stanica — globalni projekt koji je povezao ljude preko granica. I gle čuda, i on je danas pod kontrolom nekolicine kompanija koje su ga pretvorile u alat za praćenje i monetizaciju. Ista priča. Druga metafora. Ali vratimo se torti. Tri osobe u svemiru. Jedna torta. Fotografija koja će sutra biti na naslovnicama. I dok vi gledate tu sliku i osjećate toplinu u srcu, sjetite se da je ta toplina proizvedena u laboratoriju za odnose s javnošću. Ista ona agencija koja je organizirala tortu vjerojatno je taj tjedan poslala izvještaj o tome kako treba više novca za obranu od asteroida. Koje, naravno, samo oni mogu detektirati. I obraniti. Za pravu cijenu. Nije cinično. Realno je. Kad si trideset godina u IT-u, naučiš prepoznati obrazac. taj obrazac koji kompanije koriste da prodaju softver koji ne radi — države koriste da prodaju svemirske programe. Show. Spektakl. Emocija. I onda račun. A račun je jeben. Troškovi ISS-a do danas premašuju sto pedeset milijardi dolara. Sto pedeset milijardi. Za kutiju u kojoj tri osobe jedu tortu. I to nije kritika — to je opservacija. Jer te iste tehnologije su nam dale GPS, satelitsku komunikaciju, materijale koji su promijenili medicinu. Pitanje je samo: je li to najefikasniji način da dođemo do tih rezultata? Ili bismo mogli bolje? Ne treba biti genij da se zaključi da bismo mogli. Ali genij nije problem. Problem je politika. Dok vi čitate ovo, negdje u Rusiji inženjeri rade na novoj raketi. Negdje u Americi programeri debagiraju kod za sljedeću misiju na Mars. Negdje u Kini crtaju planove za vlastitu svemirsku stanicu. Svi su pametni. Svi su talentirani. Svi rade na istom problemu — kako doći dalje, više, brže. I svi su vezani rukama i nogama ljudima koji nikad nisu bili u svemiru. Ljudima koji ne znaju razliku između orbite i elipse. Ljudima koji svemir vide kao nastavak politike drugim sredstvima. A najveća ironija? Ti ljudi su upravo oni koji su odobrili tortu. I fotografiju. I PR kampanju. Dakle, sljedeći put kad vidite fotografiju iz svemira, nemojte gledati u ljude. Gledajte u tortu. Jer torta je jedina stvar na toj slici koja je potpuno iskrena. Nema agendu. Nema politiku. Nema skrivene poruke. Torta je samo torta. Sve ostalo je vježba u upravljanju percepcijom. A percepcija je, , jedino što se prodaje. Bilo da si država koja prodaje svemirski program, bilo da si startup koji prodaje AI rješenje koje ne radi. taj kurac. Drugo pakovanje. I zato, dok se tri osobe smiješe s tortom u svemiru, negdje na zemlji netko broji novac koji će se potrošiti na sljedeću misiju. I netko drugi broji novac koji će se uštedjeti na obrazovanju. I netko treći broji novac koji će se zaraditi na oružju. Svi broje. Samo što ne broje isto. A torta se hladi.

Izvor: nasa.gov