Tri dobavljača umjesto jednog

Evropska unija je, eto, otkrila toplu vodu. Povjerenik za trgovinu izašao je pred javnost u Bruxellesu i rekao ono što svaki IT tehničar zna od devedesetih — ako ti jedan dobavljač drži hard disk, napajanje i matičnu ploču, nisi u biznisu, nego na milosti i nemilosti. Ali u EU administraciji, to otkriće zahtijeva forum, radni dokument, konzultacije sa stakeholderima i, na kraju, prijedlog instrumenta. Koji će, ako sve bude išlo po planu, stupiti na snagu negdje kad današnji srednjoškolci budu tražili posao.

Pedeset godina Europe nije marila odakle dolaze čipovi dok su bili jeftini. Sad su skupi i nedostupni, pa se sjetila da bi možda trebala imati plan. Genijalno.

Cijeli koncept se svodi na jednostavnu ideju: kompanije u osjetljivim sektorima morale bi nabavljati kritične komponente od najmanje tri različita izvora. Zvuči razumno. Zvuči kao osnovni menadžment rizika. Zvuči kao nešto što bi svaki ozbiljan sistem inženjer napravio instinktivno, bez da mu treba uredba iz Bruxellesa. Ali eto, kad su u pitanju rijetke zemlje i napredni poluvodiči, trebaju ti zakoni da natjeraš ljude da rade ono što je očito. Jer tržište, očito, nije samo riješilo stvar.

A zašto nije? Zato što je Kina jeftinija. Zato što je Kina brža. Zato što Kina ima plan, a Europa ima radne skupine. Dok EU priprema dokumentaciju za raspisivanje natječaja za studiju izvodljivosti izgradnje tvornice čipova, Kina već gradi treću. Dok Bruxelles usuglašava tekst uredbe o diversifikaciji, šangajski inženjeri su već dizajnirali novu generaciju. Razlika nije u pameti. Razlika je u brzini i u tome što netko ima muda donijeti odluku, a netko ima proceduru.

Pogledajmo taj instrument diversifikacije malo izbliza. Što točno znači? Kompanija koja proizvodi električne automobile morat će imati tri dobavljača za rijetke zemlje koji idu u baterije. Super. Samo što dvije od te tri alternative vode natrag u Kinu preko trećih zemalja. Jedna je vjerojatno Australija, koja rudari, ali ne prerađuje. Treća je možda Čile, koji ima litij, ali nema kapacitet. I sad imaš tri dobavljača, ali sva tri ovise o kineskim rafinerijama. To nije diversifikacija. To je iluzija diversifikacije. To je kao da imaš tri izlaza u slučaju požara, ali sva tri vode u taj hodnik koji gori.

Ali najljepši dio cijele priče je onaj o čipovima. Europa želi smanjiti ovisnost o tajvanskim i južnokorejskim poluvodičima. Plan? Natjerati kompanije da kupuju od tri dobavljača. Odlično. Samo što Europa nema tri dobavljača. Europa ima Infineon, NXP i STMicroelectronics. To su tri, da. Ali njihovi proizvodni kapaciteti su smiješni u usporedbi s TSMC-om i Samsungom. I sad ćeš ti natjerati Siemens da kupuje čipove od Infineona koji ne može proizvesti dovoljno, po cijeni koja je duplo veća, i s performansama koje su generacija iza. Bravo. To je put ka uspjehu.

To je ono što se događa kad političari odlučuju o tehnologiji. Oni vide problem na papiru — ovisnost o Kini — i smisle papirnato rješenje — diversifikacijski instrument. Ali stvarnost je meso, krv i silicij. Stvarnost je da izgradnja tvornice čipova košta deset milijardi eura i traje pet godina. Stvarnost je da Europa nema dovoljno inženjera, da su računi za struju previsoki, a da birokracija za dobivanje građevinske dozvole traje duže od izgradnje same tvornice. I sad ćeš ti to riješiti tako što ćeš napisati uredbu? Pas mater.

Naravno, postoji i ona druga strana. Kina nije samo dobavljač. Kina je i tržište. Kina kupuje europske automobile, strojeve, kemikalije. I sad ćeš ti reći svojim kompanijama: "Ne smijete ovisiti o Kini za čipove", ali im istovremeno govoriš: "Nastavite prodavati u Kini." To je pozicija čovjeka koji sjedi na dvije stolice i nada se da će obje izdržati. Neće. Prva će popustiti. Jer Kina ima dugu ruku i dugačak plan. A Europa ima instrument diversifikacije.

Najzabavniji dio je što ovaj instrument dolazi od istih ljudi koji su dopustili da Europa postane ovisna o ruskom plinu, kineskim rijetkim zemljama i američkom softveru. Tri ovisnosti, tri krize, i tek sad, nakon treće, su se sjetili da bi možda trebali imati alat. Bolje ikad nego nikad, kažu. Ali pitanje je je li ikad već prekasno. Jer dok oni sastavljaju radnu skupinu za definiranje kriterija za diversifikaciju, Kina već kupuje rudnike u Africi, sklapa ugovore s Južnom Amerikom i gradi zalihe. Oni se pripremaju za rat koji Europa još nije shvatila da je počeo.

I što sad? Što Europa stvarno može napraviti? Prvo, priznati da je zakasnila. Drugo, uložiti ozbiljan novac — ne one milijarde iz fondova koje se izgube u konzultantskim studijama, nego prave milijarde u tvornice, obrazovanje i istraživanje. Treće, skratiti procedure. Ako ti za otvaranje tvornice čipova treba osam godina dozvole i dvije godine gradnje, nisi u igri. Četvrto, shvatiti da diversifikacija nije samo pitanje broja dobavljača, nego i pitanje tehnološke neovisnosti. Moraš znati napraviti stvar, ne samo kupiti je s tri različite adrese.

Ali to je teško. To zahtijeva odluke koje bole. To zahtijeva da kažeš "ne" nekim industrijama, a "da" drugima. To zahtijeva da priznaš da tržište nije riješilo problem i da država mora intervenirati. I to zahtijeva da to učiniš brzo, a ne da čekaš sljedeće izbore, sljedeću krizu, sljedeći forum.

Instrument diversifikacije nije rješenje. To je flaster na otvoreni prijelom. To je priznanje da si zakasnio, ali se nadaš da ćeš izgledati kao da nešto radiš. To je politički performans upakiran u pravni okvir. I dok Europa bude plesala taj ples, Kina će nastaviti graditi. A kad se ples završi, publika će otkriti da je netko ukrao sve čipove.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: thenextweb.com