Tri garaže za Rijeku: urbanistički bingo ili parking lot fantazija

Tri lokacije. Tri garaže. Nula izgrađenih parking mjesta, ali bar šest godina obećanja, studija, imovinsko-pravnih odnosa i sastanaka na kojima netko pije kavu i kaže "radimo na tome". Kozala, Brajda, Rastočine — zvuči kao da je netko izvukao tri papirića iz šešira na sastanku odjela za urbanizam i rekao "eto, nek' bude, ionako nitko neće provjeriti".

Ako postoji jedna stvar koju Rijeka zna raditi bolje od većine, to je najavljivati projekte s entuzijazmom čovjeka koji je upravo otkrio da postoji riječ "održivost" i planira je koristiti u svakoj rečenici do kraja mandata. Imovinsko-pravni odnosi na Kozali su u tijeku, što u prijevodu znači da negdje postoji fascikla s papirima koji putuju od stola do stola brzinom kojom bi se moglo mjeriti geološko doba. Studija predizvodljivosti za Brajdu se priprema, što je tehnički termin za "platit ćemo nekome da napiše 200 stranica teksta koji će zaključiti da je moguće izgraditi podzemnu garažu, ali da je preskupo i da treba još studija". Rastočine su, eto, u planu. Što to znači? Ništa. Apsolutno ništa.

Problem parkiranja u Rijeci nije misterij koji treba rješavati tim detektiva iz agencije za urbani razvoj. To je jednostavna jednadžba: broj automobila minus broj parking mjesta jednako je broj ljudi koji kruže oko bloka kao da traže Sveti Gral. I ta jednadžba nije nova. Nije se pojavila jučer. Ona traje otkad je netko shvatio da je bolje imati auto nego čekati autobus koji dolazi "svakih dvadeset minuta, ali češće nego što mislite".

Najzabavniji dio cijele priče je način na koji se ove garaže najavljuju. "Prioritetne lokacije" — kao da postoji lista, pa netko označava checkmarke pored kvartova. "Kozala — rješavanje imovinsko-pravnih odnosa" — to je onaj dio gdje shvatiš da vlasnici zemljišta nisu ni znali da grad planira nešto graditi na njihovom posjedu. "Brajda — studija predizvodljivosti podzemne garaže" — to je onaj dio gdje netko plaća konzultantskoj firmi da utvrdi ono što svaki stanovnik Brajde zna: da je podzemna garaža dobra ideja, ali će koštati kao da gradiš tunel ispod Učke. "Rastočine — u planu" — to je onaj dio gdje shvatiš da je netko rekao "trebali bismo i Rastočine spomenuti da ne misle da smo zaboravili".

I onda dođeš do pitanja koje nitko ne postavlja, a trebao bi: tko će to platiti? Jer garaže nisu besplatne. Nisu jeftine. One su, zapravo, jebeno skupe. Podzemna garaža na Brajdi, s obzirom na konfiguraciju terena i potrebu za iskopom koji neće srušiti okolne zgrade, koštat će kao mali rat. I to je prva faza. Druga faza je održavanje, treća je naplata, četvrta je pitanje zašto je cijena parkinga u garaži jednaka mjesečnoj karti za autobus koji ionako ne vozi.

A tu dolazimo do suštine. Grad Rijeka, kao i većina gradova u Hrvatskoj, pati od sindroma "izgradit ćemo infrastrukturu pa će se problem riješiti". To je isto razmišljanje koje je dovelo do toga da imamo autoceste koje vode do mjesta gdje nitko ne živi, mostove koji povezuju dvije obale koje su ionako povezane trajektom, i garaže koje će, kad se izgrade, biti pune prvih mjesec dana, a onda će ljudi shvatiti da je cijena previsoka i vratiti se na staro — parkiranje na travnjaku, nogostupu, biciklističkoj stazi i u križanju.

Jer problem nije broj parking mjesta. Problem je navika. Ljudi u Rijeci su navikli da mogu parkirati gdje hoće, kad hoće, i da će kazna, ako uopće dođe, biti manja od cijene parkinga u garaži. To nije nešto što će riješiti tri garaže. To je nešto što rješava sustav. Sustav naplate koji je skuplji od kazne. Sustav kontrole koji je efikasniji od povremenog obilaska prometnog redara. Sustav koji kaže: "Ako želiš živjeti u gradu, plati parking. Ako ne želiš platiti, ostavi auto doma."

Ali to je teško. To zahtijeva političku hrabrost. Lakše je najaviti tri garaže, sjesti u fotelju i reći "radimo na tome". To je mantra koja pokriva sve. Radimo na tome. Radimo na rješavanju imovinsko-pravnih odnosa. Radimo na studiji. Radimo na planu. Radimo na ideji. Radimo na tome da izgleda kao da radimo nešto, dok zapravo samo čekamo da prođe još jedan mandat i da netko drugi radi na tome.

I zato će za pet godina, kad se na Kozali pojavi prvi bager, netko reći "evo, napokon". A za deset godina, kad garaža bude gotova, netko će reći "a gdje su ostale dvije?" A odgovor će biti taj: "Radimo na tome."

Jer to je jedina konstanta u riječkoj urbanističkoj politici. Radimo na tome. Uvijek. Nikad gotovo.

Izvor: fiuman.hr