Tristo pedeset milijuna dolara godišnjeg prihoda za tvrtku koja prodaje solarne panele i dizalice...

Dakle, postoji kompanija koja je shvatila da ljudi ne žele kupiti "održivu budućnost" kao apstraktan pojam, nego žele jeftiniju struju i topliju kuću. Revolucionarno otkriće, znam. Dok naši domaći poduzetnici prodaju biznis planove bazirane na tome da će netko drugi platiti račun, ovi su izračunali da potrošač mora na kraju mjeseca vidjeti uštedu. Ne u vertikalnoj integraciji, ne u sinergiji, nego u kurcu, u novčaniku.

Apsurd cijele priče nije u toj brojci od tristo pedeset milijuna, nego u činjenici da je netko uspio napraviti profitabilan biznis u sektoru koji je desetljećima bio sinonim za državne subvencije i investorske bajke. Solarna industrija je bila industrija u kojoj si mogao prodati pijesak u vrećici pod nazivom "fotovoltaični potencijal" ako si imao dobar pitch deck. A onda dođe netko i napravi stvar koja radi, koju ljudi stvarno kupe, i koja stvarno zarađuje. Koji kurac.

Ključ je, kao i uvijik, u modelu. Ne prodaješ solarni panel kao komad stakla s poluvodičima, nego kao rješenje za račun koji svakog mjeseca stigne na kućni prag. Ljudi ne žele solarnu elektranu, žele da im struja bude jeftinija. To je razlika između prodavača usisavača koji ti objašnjava tehnologiju ciklonskog odvajanja i onog koji ti kaže da će tepih biti čist. Jedan ti prodaje proizvod, drugi ti prodaje rezultat. I pogodi koji zarađuje.

U Hrvatskoj smo, naravno, zaglavili u fazi gdje se energetska tranzicija tretira kao tema za okrugle stolove i EU fondove, a ne kao prilika za biznis koji stvara vrijednost. Dok se negdje drugdje grade kompanije koje za tri godine dođu do profita od preko sto milijuna eura, kod nas se i dalje raspravlja o tome treba li netko imati pravo prodavati struju iz vlastite solarne elektrane bez da ga netko nazove "destabilizatorom tržišta". I onda se čudimo zašto nam najperspektivniji ljudi odlaze raditi vani.

Naravno, bit će onih koji će reći da je to samo još jedna priča o uspjehu iz bogate zapadne Europe, da je tamo tržište zrelije, da su subvencije veće, da je sve lakše. Istina je, naravno, potpuno drugačija — tamo su jednostavno shvatili da se energetska tranzicija ne radi iz ideoloških razloga, nego zato što je to, jebote, napokon isplativo. Kad je nešto isplativo, ne treba ti država da te tjera, ne treba ti moralno uzdizanje, ne treba ti ništa osim računice. A računica je jednostavna: paneli su jeftiniji nego ikad, struja iz mreže skuplja nego ikad, a ljudi su napokon shvatili da je glupo plaćati više za manje.

Najbolji dio ove priče, naravno, nije sam uspjeh, nego ono što slijedi — osigurali su dodatnih sto milijuna eura financiranja. To znači da će se širiti, da će zapošljavati, da će gurati cijene prema dolje i da će konkurencija morati odgovoriti. I tu dolazimo do dijela koji boli — dok se kod nas vode ratovi oko toga hoće li se solarna elektrana smjeti priključiti na mrežu ili neće, tamo se grade kompanije koje će za pet godina možda biti prisutne i na našem tržištu. I onda ćemo kupovati od njih, jer će biti jeftinije i bolje od svega što smo sami uspjeli napraviti.

Možda sam samo prestar i ciničan, ali nakon trideset godina u IT-u i gledanja kako se iste greške ponavljaju u svakoj novoj industriji, mogu reći da postoji obrazac. Netko negdje napravi nešto korisno, netko drugi to kopira, treći to financira, a četvrti, koji je imao istu ideju ali se bojao, piše kolumne o tome kako je to sve zajedno ipak komplicirano. I tako u krug. Dok mi analiziramo zašto nešto ne može funkcionirati, drugi već zarađuju na tome što funkcionira.

Pitanje koje si postavljam nije zašto su oni uspjeli, nego zašto mi i dalje vjerujemo da je energetska tranzicija problem koji treba riješiti politikom, a ne tržištem. Kad bi se kod nas solarna energija tretirala kao normalna roba, a ne kao ideološko pitanje, tko zna što bi se moglo dogoditi. Možda bismo i mi imali kompaniju koja za tri godine dođe do ozbiljnog profita. Možda bismo imali ljude koji ne moraju otići u Njemačku da bi radili ono što vole. Možda bismo imali industriju umjesto rasprava.

Ali ne, mi ćemo se i dalje baviti time kako da netko ne uvrijedi nekoga tko misli da su solarne elektrane estetski problem, ili kako da se država postavi prema onima koji žele vlastitu proizvodnju. I dok se mi time bavimo, netko drugi zarađuje. Ne zato što je pametniji od nas, nego zato što je jednostavno odlučio raditi umjesto da priča. A to je, na kraju krajeva, jedina razlika koja se računa. Tristo pedeset milijuna dolara je, u tom kontekstu, samo potvrda da se isplati raditi. A mi se i dalje pitamo zašto nam je sve teže. Budućnost je stigla. Donijela je račun.

Izvor: tech.eu