Uvjetna za prijetnju smrću

Četrdesetdvogodišnjak je ženi rekao da će je ubiti i baciti u septičku jamu, a sud je zaključio da je to dovoljno ozbiljno da ga proglasi krivim, ali ne toliko ozbiljno da ga pošalje u zatvor. Logika je besprijekorna — kao i uvijek kad hrvatski pravosudni sustav odluči demonstrirati da razumije koncept prijetnje, ali ne i koncept posljedice. Jer kad prijetiš nekome da će završiti na dnu jame u Vantačićima, očito je da to nije stvarna namjera, nego samo malo jače izraženo nezadovoljstvo. Kao kad bi netko rekao "ubit ću te" u prometu, pa to nije doslovno. Osim kad jest. I osim kad sud odluči da nije.

Problem nije u pojedinačnoj presudi. Problem je u sustavu koji tretira prijetnju smrću kao prekršaj iz kategorije "malo je pretjerao, ali nije mislio ozbiljno". I to nakon što je država potrošila godine i desetke tisuća eura da dokaže da je prijetnja bila stvarna, ozbiljna i nedvosmislena. A onda — uvjetna. Kao da je ukrao bicikl, a ne rekao ženi da će je zakopati tako da je nitko ne nađe. Postavlja se pitanje: što točno treba reći da bi sud rekao "ovo je dovoljno"? "Ubit ću te, rastrgat ću te, pojest ću tvoje ostatke i posaditi cvijeće na tvojoj lobanji"? Ili je problem u tome što sudovi, kao i ostatak društva, još uvijek vjeruju da je nasilje nad ženama stvar "emocija" i "trenutka", a ne kazneno djelo s potencijalno smrtnim ishodom?

Kad pogledaš statistiku femicida u Hrvatskoj — a ne trebaš daleko, svake godine ih je preko deset, a u lošim godinama i dvadeset — shvatiš da je uvjetna kazna za prijetnju smrću isto što i dati pištolj čovjeku koji je rekao da će pucati i nadati se da je lagao. Jer sustav funkcionira na principu "dok ne bude mrtva, nije ozbiljno". A kad bude mrtva, onda je prekasno, ali bar imamo statistički podatak za sljedeću analizu. I tako u krug. Jedina dosljednost u hrvatskom pravosuđu je nedosljednost kad su u pitanju žrtve obiteljskog nasilja. I to je, nažalost, jedina konstanta koju možeš izračunati bez ikakve statistike.

Naravno, odvjetnici će reći da je sud uzeo u obzir olakotne okolnosti. Da se radi o prvom prekršaju, da je čovjek inače dobar, da je bio pod utjecajem emocija, da je prijetnja bila "samo verbalna". Kao da verbalna prijetnja smrću nije dovoljna. Kao da žena koja je čula te riječi nije provela noći bez sna pitajući se koliko je ozbiljno to što je čula. Kao da je strah mjerljiv samo kad ga prati fizička ozljeda. I tu dolazimo do srži problema: hrvatsko pravosuđe još uvijek ne razumije da prijetnja nije samo riječ. Prijetnja je obećanje. I kad sud kaže "uvjetna kazna", on implicitno kaže: "Ovo obećanje nije vrijedno zatvora." A to je poruka koju čuje i žrtva i počinitelj. I oboje je shvate savršeno.

Postoji stara izreka u IT sigurnosti: "Ne čekaj da ti netko provali sustav da bi ga zakrpao." Isto vrijedi i za prijetnje smrću. Ne čekaj da netko ubije ženu da bi shvatio da je prijetnja bila ozbiljna. Ali u Hrvatskoj, očito, čekamo. I svake godine imamo nove statistike koje dokazuju da čekanje nije pametno. I svake godine imamo nove presude koje dokazuju da nismo naučili ništa. I svake godine imamo nove obitelji koje pokapaju svoje kćeri, sestre, majke — i pitaju se zašto sustav nije reagirao kad je još bilo vremena. Odgovor je jednostavan: jer sustav ne vjeruje žrtvama. Jer sustav misli da je prijetnja samo riječ. Jer sustav daje uvjetne kazne za obećanja smrti.

I tako živimo u državi u kojoj možeš reći ženi da ćeš je ubiti i baciti u septičku jamu, i dobiti uvjetnu. A ona može samo čekati. I nadati se da je lagao. I moliti se da sud nije pogriješio. I znati da, ako jest, više neće biti tu da kaže "rekla sam vam".

Izvor: fiuman.hr