Vrijeme što nas čeka: narančasto, žuto i jebeno nepredvidljivo

Cijela zemlja pod žutim upozorenjem, riječka regija pod narančastim, a negdje u pozadini netko ozbiljno objašnjava da će biti tuče. Kao da je tuča novost na Balkanu. Kao da živimo u Švicarskoj pa nas iznenađuje da nebo zna biti ljuto.

Meteorolozi su danas jedini ljudi u Hrvatskoj koji još uvijek rade svoj posao s potpunom ozbiljnošću. Dok političari prodaju maglu, dok startupi prodaju budućnost koja nikad ne dolazi, dok svi prodaju sve i svašta — ovi ljudi izađu pred kamere i kažu: bit će sranje, spremite se. Nema tu spinanja. Nema PR-ovske glazure. Oluja ili neće biti, a oni su jedini koji ne lažu jer priroda ne da da je lažeš.

Narančasto upozorenje za riječku regiju znači da netko negdje misli da bi moglo biti opasno. Ne "potencijalno nezgodno", ne "malo neugodno ako kreneš na kavu bez kišobrana" — opasno. To je riječ koju ljudi u bijelim košuljama ne koriste olako. Kad DHMZ kaže opasno, vjerojatno je pametnije poslušati nego se praviti da si glavom i bradom iznad vremenskih nepogoda jer si jednom preživio buru na Krku.

A Svjetska meteorološka organizacija, ta fascinantna institucija koju nitko ne spominja na rođendanima, izdala je globalnu prognozu za ljeto. I tu stvari postaju zanimljive. Jer ako netko na globalnoj razini kaže da će biti vruće, to je kao da ti kafić na Kantridi kaže da će kava biti topla. Nije baš otkriće koje mijenja svijet.

Ali ono što je zanimljivo nije sama prognoza. Zanimljivo je kako se odnosimo prema informaciji koju dobivamo. Dobiješ narančasto upozorenje i imaš dva izbora: spremiti se ili ignorirati. Iznenađujuće velik broj ljudi bira opciju dva, a onda se čudi kad im voda uđe u podrum, kad im auto završi u kanalu, kad im planovi za vikend propadnu. Kao da je priroda dužna prilagoditi se tvojem rasporedu, a ne obrnuto.

Ista ona logika koja vlada u tech industriji. Dobiješ upozorenje da će ti sustav pasti za tri mjeseca ako ne migriraš, dobiješ upozorenje da će ti certifikat isteći, dobiješ upozorenje da će ti se server ugasiti — i što napraviš? Ništa. Onda kad padne, kriviš sve redom: providera, hardver, kolegu koji je dao otkaz prije dvije godine, lošu sreću.

Narančasto upozorenje je isto što i onaj mail od hosting firme: "Dragi korisniče, vaš SSL certifikat istječe za 30 dana." Pročitaš, kimneš glavom, obećaš sebi da ćeš sutra, i onda se probudiš u tri ujutro jer ti je pao e-commerce sajt u sezoni. Ista glupost. taj obrazac. Samo što ovdje ne možeš kriviti IT odjel jer nemaš koga drugog.

Žuto upozorenje za cijelu zemlju je kao onaj generalni alarm koji se oglasi u firmi, a svi nastave tipkati kao da se ništa ne događa. Narančasto za Rijeku, sjevernu Dalmaciju i Split je već konkretnije — to je kao kad ti šef pošalje mail s tvojim imenom u naslovu i crvenim exclamation markom. Tad više nije opća najava, tad je osobno.

Olujni udari vjetra, bura, obilna kiša, pljuskovi, tuča, grmljavinsko nevrijeme. Čitajući taj popis, čovjek pomisli da je meteorolog nabrajao sve što mu je palo na pamet, ali nije. Sve će to doći. I doći će istovremeno. Jer tako to funkcionira — priroda ne voli umjerene doze. Kad odluči, odluči jako.

I sad kad pogledaš globalnu prognozu za ljeto, vidiš obrazac. Nije to samo hrvatska priča. Cijeli planet igra istu igru. Ekstremi postaju normala. Ono što se prije zvalo "nevrijeme stoljeća" sad se događa svake dvije godine. Ono što se prije zvalo "toplinski val" sad se zove "ljeto". A mi se i dalje ponašamo kao da je ovo anomalija, kao da će se stvari vratiti u normalu ako dovoljno jako zaželimo.

Neće. Ne vraća se ništa. Ovo je nova normala. I što prije to shvatimo, prije ćemo prestati biti iznenađeni svaki put kad padne kiša jače od uobičajene.

Ali najveća ironija u cijeloj priči je ova: imamo nevjerojatno precizne modele, satelite koji prate svaki oblak, algoritme koji predviđaju vjetar do razine ulice, i opet — kad stigne upozorenje, pola ljudi digne ruke. "Ma neće ništa." "Ma uvijek oni pretjeruju." "Ma prošli put je isto bilo pa nije bilo ništa."

Ista ona logika koja košta milijarde u IT svijetu. "Pa prošli put nije crklo." "Pa evo već pet godina radi." "Pa zašto bi sad palo?" Zato što zakoni fizike i statistike ne mare za tvoje iskustvo iz prošlosti. I zato što je vjerojatnost da će nešto otkazati proporcionalna tvojoj sigurnosti da neće.

Ljudi koji žive uz more znaju jednu stvar koju kontinentalci nikad ne nauče: more ne pita. Ne pita te jesi li spreman, ne pita te imaš li plan, ne pita te je li ti zgodno. More jednostavno dođe. I vrijeme je isto. Ne zanima ga tvoj kalendar. Ne zanima ga da si planirao roštilj. Ne zanima ga da si uzeo slobodan dan. Dođe kad dođe, i jedino što možeš je biti spreman.

A biti spreman ne znači paničariti. Znači imati plan. Znači ne ignorirati upozorenja. Znači shvatiti da su meteorolozi jedini ljudi u ovom društvu koji još uvijek rade svoj posao bez imalo foliranja.

I tako ćemo sutra dobiti kišu, vjetar, tuču i sve ostalo što je najavljeno. Netko će ostati bez krova, netko bez auta, netko bez vikendice. I svi će se pitati zašto ih nitko nije upozorio. A upozoreni su bili. Narančasto. Žuto. Crno na bijelom. Samo što su mislili da se to njima ne odnosi.

Jedina konstanta u životu je da se stvari događaju. I da ljudi uvijek iznova biraju ignorirati znakove. Bilo da je riječ o vremenu, bilo da je riječ o propalom serveru, bilo da je riječ o bilo čemu drugom. I onda se čude. I onda traže krivca. I onda pišu komentare na portale.

A sutra će opet biti sunčano. I svi će zaboraviti. Do sljedećeg narančastog upozorenja.

Izvor: riportal.net.hr