Zastrašivanje kao politički proizvod

Pedeset godina nakon što su se balkanski političari natjecali tko će izmisliti veću prijetnju, netko je odlučio pokrenuti reboot s istim glumcima i lošijom produkcijom. Kao onaj osjećaj kad shvatiš da ti je Netflix preporučio film iz 1995. jer si gledao jedan ratni dokumentarac prije tri godine — algoritam misli da si u tome, a ti samo želiš gledati nešto o kuhanju. Samo što ovdje nemaš opciju preskočiti uvodnu špicu, jer se cijeli region vrti u krug kao pokvareni player koji je zaglavio na istoj pjesmi.

Tezu da netko stvara vojni savez protiv nekoga drugoga treba promatrati istom logikom kojom bi promatrao čovjeka koji tvrdi da mu susjedi kuju zavjeru jer su kupili novu kosilicu. Hrvatska, Albanija i Kosovo kao vojna alijansa zvuči otprilike jednako uvjerljivo kao ideja da će se tri firme s ukupnim prihodom manjim od jednog prosječnog startupa udružiti da preuzmu Google — ambiciozno, ali stvarnost ima druge planove. I tu dolazimo do srži problema: netko tko kontrolira medije, institucije i narativ može prodati bilo koju priču, ma koliko apsurdna bila, ako je ponavlja dovoljno glasno i dovoljno dugo.

Podsjeća me na ranu fazu interneta u Hrvatskoj, kad su ljudi mislili da je modem uređaj koji će im ukrasti dušu, a ne alat koji će im omogućiti da naruče pizzu bez da dignu guzicu s kauča. Strah od nepoznatog je ljudima urođen, ali ga je lako kanalizirati u korisnom smjeru — za prodaju novina, osiguranje političke podrške ili skretanje pažnje s činjenice da ti infrastruktura propada dok ti pričaš o vanjskom neprijatelju. Dijagnoza je jasna: pacijent pati od akutne fikcije, s komplikacijama kroničnog samozavaravanja. Prognoza? Loša, jer je publika navikla na seriju i ne želi promijeniti kanal.

Ako je zastrašivanje građana postalo toliko očito da ga i oni koji bi trebali biti najpodložniji počinju prepoznavati, onda smo negdje skrenuli s ceste. Komično je, naravno — kao kad vidiš klauna koji se toliko trudi nasmijati publiku da na kraju ispadne jeziv. Ali uznemirujuće je jer shvatiš da klaun ima mikrofon, a publika nema daljinski. Ne riječ je o tome tko je u pravu, nego o tome tko kontrolira priču. U svijetu u kojem informacija putuje brzinom svjetlosti, a provjera činjenica brzinom puža, prvi koji ispriča priču često pobjeđuje — čak i ako je potpuno izmišljena.

Gledajte, nisam politički analitičar i ne glumim da jesam. Ali kad 30 godina radim u industriji koja se temelji na podacima, logici i provjerljivim činjenicama, naučiš prepoznati bullshit i kad je pakiran u najskuplji marketing. Ovo nije ni dobro pakirano. Ovo je kao da netko prodaje Windows 95 u 2024. i očekuje da ćeš platiti punu cijenu. Operativni sustav je zastario, sigurnosne rupe su očite, a jedino što ga održava na životu je činjenica da ga ljudi nemaju s čime usporediti.

Najzanimljiviji dio cijele ove predstave je tišina koja nastupa kad se postavi jednostavno pitanje: što bi točno Hrvatska, Albanija i Kosovo dobile međusobnim savezom protiv bilo koga? Jer ako je odgovor "ništa, osim što bi morale uložiti ogromne resurse u nešto što ne rješava nijedan njihov stvarni problem", onda smo došli do točke u kojoj se fikcija sudara sa stvarnošću. A stvarnost, kao i uvijek, pobjeđuje — samo što ponekad treba vremena da se probije kroz slojeve dezinformacija.

I tako se vrtimo u krug. taj narativi, iste prijetnje, taj strahovi. Jedina stvar koja se mijenja je brzina kojom se šire. Nekad je trebalo tjedan dana da laž obiđe selo. Danas treba pet minuta da obiđe planet. I to je jedina inovacija koju smo donijeli na ovaj stol. Sve ostalo je stara juha u novom tanjuru — i smrdi jednako jako.

Izvor: riportal.net.hr