28. sportski susret dragovoljaca i veterana Domovinskog rata

Četrdeset godina nakon rata, a ovdje smo, u sportskom centru 3. maj, gdje se okupljaju dragovoljci i veterani Domovinskog rata, kao da ništa nije ni bilo. Tradicija se nastavlja, a svi prisutni, od mladih do starih, pokazuju da su se vješto prilagodili novim vremenima — dok se bore s uobičajenim izazovima svakodnevice, odlučili su se na sportska natjecanja. I tu dolazi do apsurda: sport kao način rehabilitacije, ali i kao povod za ponovno zbijanje redova među onima koji su nekad stali jedni uz druge u teškim trenucima. I sad se bore, ali ne više s oružjem, već u badmintonu, nogometu i ostalim disciplinama koje su vjerojatno jedva preživjele u vremenima kad su svi zaboravili na čemu se ovdje zapravo temelji.

S jedne strane, to je divno. Sport okuplja ljude, pruža priliku za druženje, a i malo natjecateljskog duha nikada ne škodi. No, s druge strane, postavlja se pitanje: je li ovo stvarno sve? Je li potrebno četrdeset godina nakon rata organizirati sportske susrete kako bismo se prisjetili onih koji su zaista dali svoje živote? Koji kurac je s nama kao društvom? Živimo li u zlatnom kavezu gdje se prošlost svake godine ponavlja u nekom sportsko-rekreacijskom centru dok se vani događaju puno veći problemi?

Sada, povrh svega, dolazi pitanje: kako se točno ove sportske igre uklapaju u širu sliku društva koje se bori s vlastitim identitetom? U zemlji gdje se još uvijek osjećaju posljedice rata, gdje se rane ne zarašuju lako, a mladi se bore s pitanjima poput “tko smo mi?” i “gdje idemo?”, ovakvi susreti mogu izgledati kao bijeg od stvarnosti. U tom smislu, sport postaje neka vrsta simboličnog prostora gdje se zaboravljaju neugodnosti svakodnevice i gdje se prošlost može proživjeti na malo bezbolniji način. No, pitanje ostaje: može li se stvarno tako lako zaboraviti?

Dok se natjecatelji bore za medalje, postavlja se pitanje što je s onima koji nisu mogli doći. Što je s onima koji su izgubili najmilije, a sada gledaju kako se njihovi prijatelji natječu u sportovima? Je li ovo stvarno način da se odamo počast onima koji su dali život? Ili je to samo još jedan oblik escapizma? U tom trenutku, sudbina tih ljudi više nije važna, nego tko će bolje odigrati tenis ili nogomet. U tom ludom, ali i pomalo tužnom cirkusu, svi su na istom zadatku: zaboraviti, čak i ako je to na samo nekoliko sati.

I dok se svi smiju, igraju i zbijaju šale, osjećam se pomalo kao strano tijelo. Znam da je ovo važno, ali koliko je važno? Jesu li svi ovi ljudi došli ovdje jer žele slaviti prošlost, ili se zapravo bore s vlastitim demonima? U tom trenutku, sport postaje više od igre. Postaje sredstvo za povezivanje, ali i za bijeg. U isto vrijeme, svi se bore s onim što nosimo u sebi. Apsurdno je, zar ne?

Zato, dok se sportaši bore za medalje, razmišljam: je li ovo stvarno sve? Je li potrebno četrdeset godina od rata da bismo ponovno okupili ljude? Koji kurac se zapravo događa? Sport nas može okupiti, ali ako se ne suočimo s onim što je iza nas, kakva je to pobjeda? Ovi susreti su lijepi, ali istovremeno i pomalo tužni jer postavljaju više pitanja nego što daju odgovora.

A na kraju dana, svatko od nas ima svoje bitke. Neki se bore s prošlošću, neki s budućnošću, a neki samo žele malo mira. I dok se ovi ljudi natječu, pitam se: tko će se boriti za njih? I tko će se pobrinuti da se ne zaboravi ono što se dogodilo? U tom ludilu, možda je sport jedini način da se zadrži duh zajedništva i spomen na prošlost. I na to možemo biti ponosni.

Izvor: riportal.net.hr