34 posto pretilosti i nula posto odgovornosti

Trideset i četiri posto. To je broj koji bi trebao izazvati paniku, hitne sjednice, preusmjeravanje budžeta i javnu raspravu koja traje duže od jednog kongresa u Opatiji. Umjesto toga, dobili smo tri dana simpozija, 350 sudionika iz 15 zemalja i poruku da problem nije riješen. Kao da netko očekuje da će se riješiti sam od sebe, kao što se ništa u ovoj državi ne rješava bez vanjskog pritiska ili bar jednog skandala.

Problem debljine u Hrvatskoj nije medicinski. Nije ni genetski, iako će ti svaki drugi reći da mu je baka imala "jake kosti" i da je to nasljedno. Problem je sistemski. Počinje u vrtiću gdje se djeci serviraju industrijski zaslađeni jogurti i keksi jer su jeftini, nastavlja se u školi gdje je sat tjelesnog prvi na listi za rezanje, a završava u ordinaciji obiteljskog liječnika koji ima sedam minuta po pacijentu i preporučuje dijetu koju pacijent ionako neće slijediti jer mu je jeftinije kupiti dva peciva nego salatu.

I sad dolazi kongres, skup ljudi koji su pročitali sve studije, znaju točno koje su intervencije dokazano učinkovite, i zaključuju — nerealno je očekivati rješenje. Koji kurac. To je ko da inženjer kaže da je nerealno očekivati da most ne padne. To je ko da programer kaže da je nerealno očekivati da softver ne crasha. To je profesionalni poraz maskiran u mudrost iskustva.

A najgore od svega je što su u pravu. Jer rješenje ne ovisi o njima. Oni mogu napisati najbolje smjernice na svijetu, mogu organizirati još deset kongresa, mogu tiskati letke i držati predavanja, ali dok god je politička volja na razini "dajte da se slikamo s djecom u školama i kažemo da smo nešto napravili", ništa se neće promijeniti. Prehrambena industrija će nastaviti trpati šećer u sve što stigne. Škole će nastaviti prodavati čokoladice u automatima jer od toga imaju proviziju. Gradovi će nastaviti graditi parkirališta umjesto biciklističkih staza. I svi će se čuditi zašto generacije žive kraće.

Nije debljina problem. Problem je što smo prihvatili da je normalno. Trinaest posto djece u Hrvatskoj je pretilo, a mi to komentiramo kao "malo su zaobljeniji, proći će". Neće proći. Proći će kroz život s višim krvnim tlakom, ranijim dijabetesom, kraćim životnim vijekom. I svi ćemo se praviti da nas to iznenađuje.

Zamislite da je 34 posto automobila na cesti neispravno. Zamislite da svaki treći most prijeti urušavanjem. Pa ne bi bilo kongresa. Bilo bi istraga, smjena, hitnih mjera. Ali kad je riječ o ljudskom zdravlju, o djeci koja rastu u tijelima koja će ih izdati prije vremena, mi organiziramo simpozij i kažemo da je nerealno očekivati rješenje.

Pedeset milijardi eura godišnje košta pretilost Europu. To nije broj koji sam izmislio, to je broj iz studija koje su kongresi poput ovoga citirali stotinu puta. Pedeset milijardi koje odlaze na liječenje posljedica, na izgubljenu produktivnost, na prijevremene mirovine. I sve to zato što je jeftinije liječiti nego spriječiti. Zato što je politički neisplativo dirati u prehrambenu industriju. Zato što je lakše reći "pazi što jedeš" nego osigurati da zdrava hrana bude dostupna i pristupačna.

A najironičnije od svega je da tehnologija koju smo razvili, ista ona koja nam omogućava da pišem ovo i da ti to čitaš, nije napravila ama baš ništa da riješi ovaj problem. Imamo aplikacije koje broje kalorije, pametne satove koji mjere korake, algoritme koji preporučuju recepte. I ništa od toga ne mijenja činjenicu da je industrijski obrok jeftiniji od svježe salate. Da je sjediti ispred ekrana lakše nego otići u šetnju. Da je sustav podešen protiv nas.

I zato, dok se u Opatiji raspravlja o smjernicama i protokolima, dok se doktori slažu da bi trebalo nešto poduzeti, dok se političari slikaju na otvaranjima, negdje u Rijeci, u Splitu, u Zagrebu, klinac od dvanaest godina pojede četvrti obrok iz pekare jer mu roditelji rade dva posla i nemaju vremena kuhati. I taj klinac neće doći na kongres. Neće pročitati smjernice. Neće imati pojma da negdje netko raspravlja o njegovoj budućnosti. Samo će nastaviti jesti ono što je dostupno, ono što je jeftino, ono što ga drži sitim do sutra.

I tako ćemo dočekati sljedeći kongres. S novim brojkama. S novim porukama da problem nije riješen. I s istom količinom akcije — nula.

Ako moraš objasniti zašto tvoje društvo ne rješava problem koji ubija ljude, vjerojatno nisi ni pokušao.

Izvor: fiuman.hr