Kriptiranje je besplatno, jednostavno i potpuno beskorisno za 99 posto ljudi

Dvije milijarde aktivnih uređaja nose u džepu šifrarsku moć za koju bi CIA prije trideset godina ubila, a jedino što s njom rade je slikanje sendviča za Instagram. Tehnologija koja je nekad bila domena špijuna, disidenata i paranoičara s aluminijskim šeširima sada je dostupna svakome s Androidom i pet minuta vremena, što je vjerojatno i najveći paradoks moderne digitalne sigurnosti: imamo alate za zaštitu koje su države pokušavale zabraniti, a koristimo ih za slanje slika mačke koja spava na tipkovnici. Apsurd je toliko gust da se može rezati nožem, a iza njega leži puno neugodnija istina — za većinu ljudi, kriptiranje nije rješenje, nego još jedan digitalni nakit koji daje lažni osjećaj sigurnosti dok prave opasnosti cure drugim kanalima.

Razmislimo na trenutak o tome što zapravo znači "sigurno dijeljenje". Aplikacija poput OpenKeychain, koja se spominje u vodičima, temelji se na PGP standardu, tehnologiji starijoj od većine ljudi koji je koriste. Ona funkcionira tako da stvara par ključeva — jedan privatni, koji nikad ne napušta tvoj telefon, i jedan javni, koji možeš podijeliti svima. Da bi netko dešifrirao tvoju poruku ili datoteku, treba tvoj javni ključ. Zvuči jednostavno, zar ne? Evo Houseove dijagnoze: pacijent pati od akutne zablude da je tehnička mogućnost jednaka praktičnoj korisnosti. Simptomi uključuju vjerovanje da će tvoja majka, koja zove da pita kako se šalje screenshot, uspješno upariti kriptirane ključeve s tvojim strićem koji još uvijek koristi Yahoo Mail iz 2005. Liječenje ne postoji.

Jer tu leži prvi, ogromni problem — distribucija ključa. Da bi netko sigurno primio tvoju kriptiranu datoteku, moraš mu prvo na siguran način dostaviti javni ključ. Ako mu ga pošalješ nezaštičenim emailom, što je najčešći način, cijela se priča ruši. Ako ga uneseš ručno nakon što ga nazoveš, postoji šansa za pogrešku. Ako koristiš centralizirani server ključeva, opet se oslanjaš na treću stranu. To je kao da zaključaš vrata od sefa sa tri brave, a ključ ostaviš ispod otirača. Cijela ta simetrija javnog i privatnog, ta elegantna matematička ljepota, razbija se o najstariji i najranjiviji element u bilo kojem sustavu: ljudski faktor. Ljudi su loši u ovome. Zaboravljaju lozinke. Gube ključeve. Šalju stvarne podatke u nezaštičenom nastavku dok je datoteka sa .gpg ekstenzijom prazna. Jebeni cirkus.

A onda dođemo do drugog sloja apsurda: što, zapravo, ljudi pokušavaju zaštititi? Vodiči za "sigurno dijeljenje" često spominju "osjetljive dokumente", "poslovne tajne" ili "privatne fotografije". Ali koliko prosječnih korisnika ima dokumente čijim bi curenjem državna sigurnost bila ugrožena? Većina nas dijeli račune, ugovore o najmu, možda neku putovnicu za registraciju na booking stranici. Za te scenarije, moderna cloud pohrana poput Google Drive ili Dropboxa, s dvofaktorskom autentifikacijom uključenom, vjerojatno pruža dovoljnu zaštitu od slučajnog curenja. Prava opasnost — sustavni nadzor, masovno prikupljanje podataka od strane platformi, krišom postavljene aplikacije za špijuniranje — neće biti zaustavljena kriptiranjem jedne datoteke. One će presresti podatke prije nego što uopće postanu datoteka, na razini operacijskog sustava ili čipova. Boriti se protiv toga s OpenKeychainom je kao ići u rat s tenkovima noseći šparglač.

I tu se pojavljuje onaj Bourdainov osjećaj — miris na rješenje u potrazi za problemom. Cijela industrija osobne sigurnosti i privatnosti postala je oblik performativnog aktivizma. Ljudi instaliraju aplikacije za kriptiranje, prelaze na "sigurne" preglednike, a onda pristaju na uvjete korištenja od 50 stranica od Facebooka i Instagrama, dajući im pristup svojoj galeriji, kontaktima, lokaciji i mikrofonu. Kriptiraju PDF s računom za struju, dok im pametni televizor u dnevnoj sobi sluša razgovore. To nije zaštita. To je ritual. Digitalno držanje palčeva. Daje nam iluziju kontrole u sustavu koji je po dizajnu izvan naše kontrole.

Ne kažem da je tehnologija loša. Naprotiv, PGP i slični alati su nevjerojatno važni za novinare koji komuniciraju s izvorima, za aktiviste u represivnim režimima, za odvjetnike koji šalje klijentske dokumente. Za tih jedan posto korisnika koji imaju stvarnu, konkretnu prijetnju, ovo je esencijalno. Ali prodavati to kao "jednostavno rješenje za svakoga" je obmana. To pretvara sofisticirani alat za specifične scenarije u još jedan checklist item u člancima pod naslovom "10 stvari za digitalno čišćenje koje morate napraviti odmah!". Stvara anksioznost i kompleksnost tamo gdje nije potrebna.

Prava sigurnost počinje dosadnim, ne-sexy stvarima. Ažurnim operativnim sustavom. Jakim, jedinstvenim lozinkama upravljanim putem password managera. Uključenom dvofaktorskom autentifikacijom svugdje gdje je moguće. Svidom da se ne klikaju sumnjivi linkovi. Redovitim brisanjem aplikacija kojima ne treba pristup. To su mjere koje blokiraju 99 posto uobičajenih prijetnji. Kriptiranje pojedinačnih datoteka je za onaj jedan posto specifičnih, visokorizičnih situacija. Miješati ta dva pojma je opasno, jer trivializira ozbiljne alate i istovremeno preplavljuje obične ljude savjetima koji im ne pomažu.

Na kraju, pitanje je jednostavno: ako je ovo tako lako, zašto to ne radi svatko? Odgovor je jasan: jer većini ljudi ne treba. Jer je glavni vektor ugroze ne špijun koji prisluškuje tvoj nezaštićeni WiFi, nego phishing mail koji ti je došao na službeni inbox i koji si otvorio jer je izgledao važno. Jer je lakše naviknuti se na jedan sigurniji opći ponašaj nego svaki put kad trebaš poslati nešto ulaziti u šifrarsku proceduru koja zahtijeva koordinaciju s primateljem. Budućnost privatnosti neće se boriti na razini pojedinačnih datoteka, već na razini platformi, regulative i dizajna sustava koji po defaultu poštuju korisnika. Sve ostalo je samo komadiranje.

I tako, sljedeći put kad vidiš vodič "Kako lako kriptirati datoteku", zapitaј se: lako za koga? I zašto? Ponekad je najpametnija sigurnosna mjera znati kada uopće ne trebaš ići u tu bitku.

Izvor: zdnet.com