39 škola na Korzu i jedan recept koji ne valja

Dvjesto klinaca, četrdeset i jedna zadruga i četvrt stoljeća kontinuiteta. Na riječkom Korzu ove su se godine susreli ljudi koji još uvijek vjeruju da se nešto može napraviti rukama, prodati s osmijehom i ponijeti kući kao naučena lekcija. Team Work Days 2026. i 25. Županijska smotra učeničkih zadruga zvuče kao onaj dobar dio Hrvatske koji još nije pokvaren do kraja — dio u kojem se djecu uči da novac ne dolazi iz državnog proračuna ili od tate koji je nešto "sredio", nego iz ideje, truda i ponavljanja dok ne ispadne dobro.

I eto, tu smo. U svijetu u kojem osamnaestogodišnjaci masovno vjeruju da je put do uspjeha TikTok tutorial o dropshippingu ili YouTube video u kojem lik u mamiću obećava pasivni prihod od 10.000 eura mjesečno, netko je odlučio da je pametnije djecu naučiti kako se pravi sapun, kako se vodi knjigovodstvo male zadruge i kako se stoji za štandom i gleda kupca u oči dok mu objašnjavaš zašto je tvoj med bolji od onog iz supermarketa. To nije samo pedagoški potez. To je gotovo subverzivan čin u vremenu u kojem je pažnja valuta, a strpljenje mana.

Naravno, otvorila ga je gradonačelnica. To je već standardni ritual hrvatskih manifestacija — bez političkog blagoslova, ni pčele ne lete. Ispravno je rekla sve što se od nje očekivalo: timski rad, kreativnost, poduzetničke vještine, važnost mladih za razvoj grada. Nije izmislila toplu vodu, ali nije ni prodavala maglu. To je već više nego što dobiješ na većini konferencija na kojima ljudi u skupim odijelima pričaju o disrupciji dok im telefon zvoni na melodiju iz 2012.

Ali ono što je stvarno zanimljivo nije govor. Zanimljivo je ono što se događa iza tih štandova. Trideset i devet škola iz jedne županije — to nije broj koji se pojavi slučajno. To je infrastruktura koja traje dvadeset i pet godina. To znači da su negdje 2001. ili 2002. ljudi u prosvjeti odlučili da nije dovoljno samo prepričavati gradivo iz udžbenika, nego da klinci moraju osjetiti što znači kad netko kaže "ne sviđa mi se tvoj proizvod" i ti se moraš vratiti doma i napraviti ga bolje. To je vještina koju ne učiš iz knjige. To učiš samo na tržištu, a učeničke zadruge su najsigurnije moguće tržište za taj prvi udarac realnosti.

Jer, budimo iskreni, većina nas je prvi put shvatila kako svijet funkcionira tek kad je prvi put ostala bez novca. Ili kad je prvi put prodala nešto što je sama napravila i shvatila da je netko drugi to mogao napraviti bolje, brže i jeftinije. Učeničke zadruge su taj proces ubrzale za deset godina. Klinac koji je sa četrnaest godina na Korzu prodao dvadeset komada domaćeg džema zna više o ekonomiji nego pola diplomanata Ekonomskog fakulteta koji su prošli samo kroz Excel tablice.

I tu dolazimo do dijela koji boli. U istom tjednu kad se na Korzu prodavala domaća tjestenina i pleteni šalovi, u Zagrebu su se održavale tri konferencije o "digitalnoj transformaciji" na kojima su ljudi s ozbiljnim titulama objašnjavali kako će AI zamijeniti sve poslove i kako se treba prekvalificirati za "prompt inženjering". I dok su ti ljudi prodavali maglu o budućnosti u kojoj ćeš sjediti kod kuće i tipkati rečenice u chatbot, klinci na Korzu su radili ono što ljudi rade već tisućama godina — stvarali su nešto opipljivo i razmjenjivali to za novac. Koji kurac mislimo da radimo kad te dvije stvari stavimo jedno pored drugog?

Nije da je tehnologija loša. Nije da AI nije stvaran. Ali opsjednutost idejom da će tehnologija riješiti sve probleme, dok istovremeno zanemarujemo obrazovanje koje uči ljude kako da funkcioniraju u stvarnom svijetu, je kao da gradiš autocestu bez mostova. Autocesta je super dok ne dođeš do prve rijeke. A rijeka se zove: "Kako da platim stanarinu?" i "Kako da prodam nešto što sam napravio?".

Učeničke zadruge su most. One nisu cool. Ne dobivaš milijune pregleda na TikToku zato što si napravio svijeću od soje. Ali dobivaš nešto što je puno vrijednije — razumijevanje da je svijet mjesto u kojem se stvari događaju samo ako ih netko napravi. Ne ako netko napiše tweet o njima. Ne ako netko snimi reel. Nego ako netko ustane ujutro, zagrije pećnicu, izmiješa sastojke i stavi proizvod na stol.

I zato je ovaj događaj na Korzu važniji od bilo koje konferencije o blockchainu ili o metaverzumu koja će se dogoditi u Hrvatskoj ove godine. Ne zato što su te stvari nebitne, nego zato što je prioritet pogrešan. Dok se hvalimo pametnim gradovima i digitalizacijom, zaboravljamo da pametan grad bez pametnih ljudi nije ništa drugo nego skup skupih senzora koji mjere temperaturu koju nitko ne čita. A pametni ljudi se ne rađaju. Oni se formiraju na mjestima kao što je Korzo, dvadeset i pet godina zaredom, dok odrasli pričaju o disruptivnim inovacijama i propuštaju ono što im se događa pred nosom.

Jedina konstanta u obrazovanju je sposobnost ljudi da zanemare ono što stvarno funkcionira u potrazi za nečim što zvuči modernije. Učeničke zadruge su ružno pače hrvatskog školstva — nezgrapno, staromodno, ali žilavo. I dok se svi dive labudovima koji plove po površini, ovo pače već dvadeset i pet godina preživljava zime koje su labudove već odavno odnele.

Izvor: fiuman.hr