78 posto kvalitete života

Sedamdeset i osam posto. To je broj koji je netko izvukao iz šešira, pretvorio u politički slogan i prodao kao dokaz da se živi bolje, kvalitetnije, svjetlije — kao da je Hrvatska dijete koje je napokon dobilo peticu iz matematike pa mu sad svi tapšaju po ramenu. Samo što ta ocjena ne znači ništa ako dijete i dalje ne zna izračunati koliko mu treba za kruh.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je standardni obrazac političkog komuniciranja u zemlji gdje se brojke koriste kao kišobran — štite onoga tko ih drži, dok ostali moknu. Sedamdeset i osam posto čega? Kvalitete života? Koji kurac to uopće znači u praksi? Je li to postotak ljudi koji su prestali brojati dane do mirovine? Ili postotak onih koji su odustali od pitanja zašto im je stanarina veća od plaće, a odgovor je uvijek taj: tržište, dragi moj, tržište.

Da sam ja taj koji je sastavljao tu metriku, pitao bih jednostavno: koliko ljudi u ovoj državi može bez stresa otići liječniku, platiti režije i ostaviti nešto za crne dane, a da pritom ne mora prodati bubreg na crnom tržištu? Jer sve ostalo je statistika za one koji žive u Excel tablicama, a ne u stvarnosti. Sedamdeset i osam posto zvuči kao prolazna ocjena u školi gdje je šezdeset posto već pad. To je taj famozni hrvatski prolaz — dovoljno dobar da se pohvališ na svečanoj sjednici, a dovoljno loš da ga osjetiš na vlastitoj koži kad otvoriš račun za struju.

I tu dolazimo do ključnog problema. Kvaliteta života nije broj. To je osjećaj. To je miris jutarnje kave koju možeš popiti bez da ti srce ubrza jer razmišljaš o kreditu. To je šetnja gradom u kojem ne moraš bježati od rupe u pločniku koja čeka tvoj gležanj. To je mogućnost da kažeš "imam dovoljno" bez grižnje savjesti što nisi uložio u kriptovalute koje su ti preporučili na Instagramu. Ali političari, ti ljudi koji žive u balonu od brojki i PowerPoint prezentacija, ne razumiju da se kvaliteta ne mjeri postocima nego tišinom. Tišinom kad legneš u krevet i ne brojiš dugove umjesto ovaca.

Zato kad čujem sedamdeset i osam posto, pomislim na onu staru foru iz devedesetih kad su ISP-ovi obećavali brzinu od 56k, a dobio si 33.6 u najboljem slučaju, i to samo ako vjetar puše u pravom smjeru i ako nitko u kući nije podigao slušalicu. Tehnički, brojka je postojala. Praktično, sranje. Isto je i s ovom kvalitetom života. Tehnički, netko je izračunao da smo na 78 posto. Praktično, pitaj konobaricu u Splitu koja radi dvanaest sati, šest dana u tjednu, za plaću koja joj jedva pokrije najam sobe koju dijeli s još dvije osobe. Hoće li reći da joj je kvaliteta života na 78 posto? Ili će reći da je jedino što raste cijena kave koju poslužuje, dok njezina kava ostaje ista — gorka, crna i bez šećera.

Problem s ovakvim izjavama nije u laži — laž je lako prepoznati. Problem je u poluistini. Sedamdeset i osam posto nije izmišljeno. Netko je stvarno uzeo neke podatke, izračunao neki indeks i dobio taj broj. Možda su uračunali rast BDP-a, pad nezaposlenosti, povećanje turističkih noćenja. Možda su uračunali i činjenicu da smo ušli u eurozonu i Schengen, što je objektivno dobro. Ali nisu uračunali da ti taj turistički noćenja znače da u centru Dubrovnika ne možeš proći od gužve, da euro znači da su cijene u dućanu porasle brže nego što je itko stigao reći "inflacija", i da Schengen znači da sad i Talijani mogu doći kupiti stan u Istri, podižući cijene nekretnina do neba. Sve je to napredak. Napredak za koga?

Podsjeća me na one dane u Kvarner Netu kad smo klijentima obećavali "neograničeni internet" s ograničenjem od 500 megabajta mjesečno. Tehnički, bilo je neograničeno — mogao si surfati koliko hoćeš, dok ne potrošiš tih petsto megabajta, a onda si mogao platiti dodatni paket. Kvaliteta usluge? Sedamdeset i osam posto, sigurno. Dok ne shvatiš da ti je brzina pala na dial-up brzinu i da je jedino što je neograničeno tvoje strpljenje. Isto je i s ovom kvalitetom života. Tehnički, imamo više. Praktično, osjećamo manje. Jer kad sve raste, a plaća stoji, taj postotak postaje pjesma za one koji ne moraju brojati.

Najveća ironija je što su svečane sjednice, poput ove u Osijeku, upravo mjesta gdje se takve brojke izgovaraju s najviše uvjerenja. Dvorana puna ljudi u odijelima, svi klimaju glavom, svi plješću, svi znaju da je to točno jer su to čuli na vijestima. Nitko ne pita: "A kako ste izmjerili kvalitetu? Koliko ljudi ste pitali? Jesu li to bili ljudi iz Osijeka, koji čekaju obnovu od potresa, ili ljudi iz Zagreba koji su već odavno odustali od čekanja?" Jer odgovor bi bio previše bolan. Kvaliteta života se mjeri u čekanju. Čekanju na liječnika, čekanju na obnovu, čekanju na bolje sutra koje nikad ne dolazi jer je uvijek na 78 posto.

I tu dolazimo do srži problema. Sedamdeset i osam posto nije cilj. To je izgovor. To je način da se kaže "poboljšali smo se" bez da se kaže "još uvijek smo u kurcu". Jer da smo na 100 posto, ne bi bilo potrebe za ovakvim izjavama. Ljudi bi to sami osjetili. Ne bi trebali političara da im kaže da im je život bolji — znali bi jer bi imali manje briga, više novca na kraju mjeseca i osjećaj da država funkcionira umjesto da se bori protiv svojih građana. Ali mi smo na 78 posto. Dovoljno dobro za svečanu sjednicu. Dovoljno loše za svakodnevni život.

Zato, kad sljedeći put netko izvuče taj broj, sjetite se one stare istine: statistika je kao bikini. Ono što pokriva je zanimljivo, ali ono što otkriva je bitno. Sedamdeset i osam posto kvalitete života pokriva rast BDP-a i turističke noćenja. Otkriva da i dalje čekamo, brojimo i nadamo se da će sutra biti bolje. A sutra, naravno, dolazi novi postotak. Nova svečana sjednica. Novi broj koji će opet biti dovoljno visok za pohvalu, a dovoljno nizak za stvarnost. I tako u krug, dok ne shvatimo da se kvaliteta života ne mjeri u postocima nego u miru. A mira, čini se, nema ni na 78 posto.

Izvor: riportal.net.hr